
“Za mene je Trebinje oaza mira u koju se uvijek rado vratim, kada želim da se utemeljim i smirim.” Ovako o Trebinju za “Direkt” govori Sanja Žarković, šampionka 179. ciklusa popularne “Slagalice”.
Izvor: Direkt
Zbog nje su brojni Trebinjci s posebnim žarom, ispred malih ekrana, pratili ovaj kviz, a mi smo, kada su se emocije od njene pobjede malo slegle, poželjeli da upoznamo Sanju.
Saznali smo da voli sport, igrala je fudbal, svirala harmoniku, voli da čita i uči strane jezike. Kada su kvizovi u pitanju nema više neostvarenih ciljeva, ali će nastaviti da se takmiči, pošto je, kako nam je ispričala, vuče taj adrenalin, a dolaze i novi kvizovi.
Pored pobjede u “Slagalici”, koja je i pokrenula našu priču, nismo željeli da zanemarimo ni činjenicu da je Sanja na doktorskim studijama iz međunarodnog prava. Razgovarali smo o njenim planovima za budućnost, ali naravno i o rodnom Trebinju.
Posljednjiih mjeseci tvoje ime se mnogo spominje u medijima, a u Trebinju iz koga potičeš, su ponosni na tebe i na činjenicu da si šampionka 179. ciklusa popularne “Slagalice”. Kako doživljavaš svu tu pažnju i šta je za tebe lično značilo ovo iskustvo?
Pažnja i poštovanje ljudi mi veoma prijaju, ali prije svega se trudim da zadržim zdravu perspektivu, da se ne uobrazim i pomislim da sam neka zvijezda. Sve je prolazno. Meni je naročito drago i što me Trebinjci doživljavaju kao svog predstavnika i što sam im, po riječima mnogih, pričinila veliku radost. Sebi sam dokazala da mogu da se izborim sa svojim slabostima i zadržim prisebnost i kada sve izgleda izgubljeno. Uživala sam u svemu što mi je ovaj period donio, i u tih “15 minuta slave” koje sam pokušala da iskoristim da inspirišem ljude i dam omaž onima koji su mi značili u životu.
Kako si doživjela finalno takmičenje u odnosu na sve prethodne? Mi, kao publika ili navijači, smo bili napeti. Pretpostavljam da su i tebi emocije bile intenzivnije, jer je cilj bio nadohvat ruke, a u odlučujuću trku si ušla sa oko 50 bodova manje?
Kod mene je došlo do malog zasićenja i umora posle skoro savršeno odigrane polufinalne partije (polufinale i finale snimaju se istog dana). U pravu ste, i do izvjesnog straha od željenog uspeha kada sam stigla na korak od njega. Protivnik Vladimir je odlično igrao, i moram da priznam da sam posle prve partije mentalno prebacila fokus na osvajanje dovoljno poena za plasman u superfinale. Mislim da mi je to rasterećenje i donijelo preokret. Ipak, posebno mi je pomogao moj prijatelj sa kviza Dušan Macura, legenda Slagalice, koji me je pozvao posle prve partije i bodrio me da ja to mogu da stignem i prestignem, dao mi je snagu.
Rekla bih da te je “prvo poluvrijeme” naljutilo, a od igre “Ko zna zna” u drugom dijelu si prvi put povela. Koja je inače tvoja omiljena igra i neki siguran teren za tebe u Slagalici?
Ko zna zna bi generalno trebalo da bude moja najjača i omiljena igra, ali u Slagalici je komplikuje to što morate brže da se javite, inače ne vrijedi činjenica da znate odgovor na pitanje. Tako da su mi u takmičenju najviše donijele igre Korak po korak i asocijacije.
Rekla si da je ime Miroslav, koje se spominjalo u jednoj od igara, tebi bio unutrašnji signal da bi možda mogla i da pobijediš u igri, iako si bodovno zaostajala za protivnikom. Želiš li nam otkriti zašto je za tebe to ime čarobno?
To je ime profesora Rimskog prava sa Pravnog fakulteta Miroslava Miloševića, prve osobe izvan moje porodice koja je vjerovala u mene više i od mene same. Tih dana je bilo deset godina od njegove smrti, pa sam zato to tako emotivno doživjela i na neki način poželjela da dam omaž tokom svečane dodjele nagrada, jer smatram da ljudi žive dok ih se drugi sjećaju i pominju ih.
Tvoja ljubav prema kvizovima, takmičenju i intelektualna radoznalost uopšte su imanentni tvom biću od najranijeg doba, a govorila si da ti je strah od javnog nastupa predstavljao problem. Da li si uspjela toga da se riješiš i koliko je bilo teško napraviti prvi korak i prijaviti se na prvo javno takmičenje?
Ja sam od ljudi kojima su stalno govorili “džaba ti sve to znanje koje imaš, kad ne umiješ da ga pokažeš”. Mnogo sam željela da se “izložim”, izađem iz ljušture introvertnosti i pomjerim svoje granice. Do toga je došlo tek kada sam prolazila kroz jedan težak period i nisam imala mnogo šta da izgubim, a mogla mnogo da dobijem. Tada sam se napokon “otisnula’’. Sada imam mnogo više samopouzdanja, javni nastup mi više nije problem, a kvizovi su mi mnogo donijeli u svakom smislu.
Učestvovala si u više kvizova. Koliko se tvoja psihička priprema danas razlikuje u odnosu na pripremu za vaše prve javne nastupe u kvizovima?
Sada se tome više posvećujem. Čak sam dosta čitala o vizualizaciji kao tehnici. Tako sam ja danima u glavi stvarala mentalne slike željenog uspjeha, prolazila kroz sve moguće situacije, da unaprijed pripremim glavu i tijelo.
Šta ti je danas najveći strah prije samog kviza?
Nemam više strahove da ću se ‘’obrukati’’, kao što sam imala na početku. Ako strah postoji, to je od toga da će me emocije sprečiti da dam svoj maksimum.
Možemo li kao o posebnoj temi govoriti o ženama u kvizovima? Da li dijeliš moj utisak da je muškaraca u ovoj oblasti nešto više? Ako da, šta misliš zbog čega je to tako?
U pravu ste, muškaraca je mnogo više, žene su rijetkost, mada se urednik Slagalice između ostalog trudi da pitanja prilagodi i ženama, što daje i rezultate – sada je osim mene i Ema Avramović nastupila u superfinalu.
Mislim da je razlog taj što ženama spram muškaraca nedostaje takmičarskog duha, ambicije i samopouzdanja, a više su samosvjesne, plaše se neuspjeha. Vidite to sve i na primjeru tenisa, gdje je kod muškaraca godinama ista četvorka na vrhu, dok se žene mijenjaju kao na traci, jedva da neka uspijeva ili ima ambiciju da uspostavi dominaciju.
Zato mi je posebno drago što mi je, kada sam skoro bila u Trebinju, pritrčala jedna djevojčica, a njeni roditelji rekli da je gledala svaku moju partiju i govorila: ‘’I mene ćete jednom ovako da gledate’’.
Pročitala sam u nekim tvojim intervjuima da si se i od ranog djetinjstva izdvajali od vršnjaka po različitim interesovanjima, pa možeš li sa nama podijeliti neku situaciju koju pamtiš iz djetinstva?
Mene su roditelji tjerali da izlazim iz kuće i igram se, a ja sam se krila po ćoškovima i čitala. Voljela sam i sa djecom da se takmičim i što više toga saznajem, jedan moj drug je znao tablicu množenja, a ja sam odmah otrčala kod mame, da tražim da i ja naučim. Voljela sam sport, igrala fudbal, a ispratila sam sa tribina svaku utakmicu FK Leotar u onoj šampionskoj sezoni 2002/2003.
Na poslednjem času srpskog jezika pred završetak osnovne škole, sjećam se da je moj nastavnik Tomislav Vukašinović rekao: ’’Sanja je živa enciklopedija, ali u gimnaziji će imati problema, niko njen rukopis neće čitati’’.
Iako su kvizovi i tvoj uspjeh u njima pokrenuli našu priču to je ipak samo mali dio tvoje ličnosti. U sjenci je ostala činjenica da si na doktorskim studijama iz međunarodnog prava. Da li ima još nešto što bi voljela da publika koja je navijala za tebe o tebi sada sazna?
Tako je, na doktorskim sam studijama iz međunarodnog prava, a mjesec dana pred snimanje superfinala Slagalice, bila sam na studijskom boravku u Sarbrikenu u Njemačkoj, maltene sa aerodroma sam otišla na snimanje.
Volim i pratim sport, za razliku od većine žena, a ljudi koji vode kvizove to znaju. Na kvizu “Stigni me ako znaš” voditeljka Kristina Radenković mi je brzo, da ne istekne vrijeme, pročitala pitanje o nekadašnjem evropskom fudbalskom šampionu iz Birmingema i rekla : ‘’Čitala sam brzo jer znam da Vi znate sport, pa da odgovorite.’’. Radila sam posle jedno vrijeme kao sportski novinar.
Takođe, svirala sam harmoniku kao dijete, i mislim da je i to doprinijelo mojim brzim prstima.
Volim da učim strane jezike, govorim engleski, francuski i španski, a krenula sam i sa ruskim i njemačkim. Uživam u čitanju klasične književnosti, posebno Dostojevskog.
Kako i gdje vidiš svoju budućnost? Da li u svojim planovima možda imaš i povratak u Trebinje?
Voljela bih da nekad dobijem priliku da se okušam u nauci, da radim na nekom fakultetu ili institutu. To me je oduvijek najviše privlačilo, želja da pozitivno utičem na mlade ljude, prenesem znanje, onako kako su meni moji profesori, poput pomenutog profesora Miloševića, moje mentorke Ivane Krstić, Bojane Čučković, i drugih…
U Trebinje i zemlju bih se vratila, ako se ukaže neka dobra prilika.
U Trebinju imaš roditelje i rodbinu, dolaziš li često u ovaj grad i kakve emocije nosiš kada pomisliš na Trebinje? Zanimljivo je i da je baš jedno od pitanja u Spojnicama bilo Trebinje, a odnosilo se na mjesto rođenja glumca Nebojše Glogovca. Naravno, odgovorla si odmah.
Da, to je za mene bilo zicer pitanje, ne samo zbog mjesta rođenja, već i što sam Glogovca veoma cijenila kao glumca.
Za mene je Trebinje oaza mira u koju se uvijek rado vratim, kada želim da se utemeljim i smirim. Da citiram Iva Andrića: ’’U Hercegovini lakše dišem, brže hodam, bolje mislim’’.
Ranije si govorila kako je osvajanje “Slagalice” tvoja neostvarena želja. Budući da si je u prethodnoj godini ispunila, šta je sljedeći cilj kojem stremiš u takmičarskom smislu?
Nemam više neostvarenih ciljeva u takmičarskom smislu. Ali nastaviću da se takmičim, vuče me taj adrenalin, a dolaze i novi kvizovi.
Šta bi poručili svima onima koji ovo čitaju, a koje možda upravo strah sputava da naprave prvi korak u nekom životnom nadmetanju?
Meni se svidjelo nešto što je Sanda Rašković-Ivić rekla u jednom svom intervjuu, da ju je naučio otac Jovan Rašković: ’’Nema smisla plašiti se, sve prođe’’. Zaista prođe sve, i dobro i loše, a prilike u životu ne treba propuštati, već sve što je potencijalno dobro iskusiti.
Be the first to comment