Žila kucavica koja već 53 godine kuca na aparatima

Put Ljubinje – Stolac, ta čuvena „žila kucavica“ jugoistoka Hercegovine, i dalje strpljivo čeka rekonstrukciju. A kad kažemo „čeka“, mislimo na ono naše čekanje: najave, obećanja, konferencije, fotografisanja pored rupa i svečano presjecanje ničega.

Još prošle godine su premijeri, ministri i ostali ljubitelji mikrofona uvjeravali narod da radovi kreću „na proljeće“. Nije precizirano koje proljeće, što je, ruku na srce, bila jedina potpuno iskrena stvar u cijeloj priči.

Put je, kažu, izgrađen prije 53 godine. Danas izgleda kao da je preživio i zemljotres, i sankcije, i tranziciju, i svaku moguću vlast. Asfalt je deformisan, kolovoz oštećen, a vozači već odavno znaju svaku rupu po imenu i prezimenu. Neki tvrde da su na toj dionici uspjeli razviti posebnu vještinu slaloma.

Načelnik Ljubinja Stevo Drapić kaže da službenih informacija nema, iako su radovi bili najavljeni još u novembru. Ali ima nešto mnogo važnije od informacija — imamo obećanja. A u Republici Srpskoj obećanja su odavno postala najstabilniji infrastrukturni projekat.

Posebno je dirljiva izjava resornog ministra koji je rekao da „nije bio svjestan koliko je put opterećen tranzitnim saobraćajem“. Narod, doduše, jeste. Svakodnevno. Sa volanom u rukama i amortizerima na samrti.

Iz „Puteva Republike Srpske“ poručuju da su sredstva obezbijeđena, da se završava glavni projekat, rješavaju imovinsko-pravni odnosi, pribavljaju uslovi, mišljenja i vjerovatno još poneki papir bez kojeg se ne može ni zakrpiti udarna rupa, a kamoli napraviti put. Drugim riječima: sve ide po planu, samo puta još nema.

Ironija je potpuna kada se zna da je ova magistrala široka svega pet metara, iako formalno ima status magistralnog puta. Dakle, zakon kaže jedno, stvarnost drugo, a vozači treće – „samo da ne naiđe šleper iz suprotnog smjera“.

Nema razloga za brigu. Samo što nije. Kao i sve kod nas.