PATOKRATIJA: Kako društvo postaje zarobljenik najgorih među sobom?

Getting your Trinity Audio player ready...

Patokratija označava sistem vladavine u kojem se na pozicijama moći nalazi mala grupa ljudi sa ozbiljnim poremećajima ličnosti (poput psihopatije ili sociopatije), koji donose odluke suprotne interesima i dobrobiti većine stanovništva.

Ova definicija, koja se vezuje za teoriju patokratije, otvara jedno neprijatno, ali važno pitanje: šta se događa kada društvom počnu upravljati ljudi kojima su lična korist, manipulacija i očuvanje vlastite moći važniji od opšteg dobra?

Zamislite društvo u kojem je važnije koga poznajete nego šta znate. U kojem direktor ne odgovara za propast preduzeća, ali radnik može ostati bez posla zbog jedne pogrešne riječi. U kojem se poštenje smatra naivnošću, a sposobnost snalaženja mjeri blizinom moćnicima.

Poljski psiholog Andžej Lobačevski u knjizi Politička ponerologija razvio je teoriju patokratije, pokušavajući objasniti kako ljudi sa izraženim patološkim osobinama mogu postepeno preuzeti kontrolu nad političkim i društvenim institucijama.

Iako ova teorija nije opšteprihvaćena naučna klasifikacija političkih sistema, ona otvara pitanja o kojima vrijedi razmišljati.

Zašto u pojedinim društvima napreduju poslušni umjesto sposobnih? Zašto se neuspjeh nagrađuje novom funkcijom, a kritika kažnjava? I kako se dogodi da građani vremenom počnu prihvatati nepravdu kao nešto sasvim normalno?

Kada poslušnost zamijeni znanje

Uzmimo nekoliko primjera.

Za direktora bolnice postavljen je čovjek čija je glavna preporuka politička podrška. Iskusniji kandidati ostaju po strani. Bolnica gomila dugove, ali direktor zadržava položaj.

U javnom preduzeću radnici mjesecima čekaju plate, dok rukovodstvo nastavlja da troši novac na službena putovanja, automobile i reprezentaciju.

Na konkurs za posao prijavi se deset kandidata. Devet ih donese diplome, iskustvo i preporuke. Deseti ima ono što ostali nemaju – podršku čovjeka koji odlučuje.

Ovo su zamišljeni primjeri, ali mehanizmi koje ilustruju dobro su poznati u raspravama o korupciji, nepotizmu i partijskom zapošljavanju.

U takvim okolnostima sposobni ljudi imaju tri mogućnosti: da prihvate pravila, da im se suprotstave ili da odu.

A društvo koje stalno gubi sposobne ljude teško može napredovati.

Kako se upravlja istinom?

Savremeni sistemi moći ne oslanjaju se samo na položaje, novac i institucije. Važnu ulogu imaju informacije.

Ovdje je zanimljivo pomenuti knjigu Hibridni rat – od doktrine do prakse, autora Marka Parezanovića, objavljenu 2026. godine. Parezanović razmatra savremene hibridne operacije, političke procese i bezbjednosne izazove, uključujući načine na koje nevojna sredstva mogu uticati na države i društva.

Hibridno ratovanje i patokratija nisu isto. Prvo se odnosi na metode sukobljavanja i uticaja, a drugo na teoriju o karakteru vlasti. Ipak, obje teme otvaraju pitanje moći informacija.

Zamislimo da se pojavi dokument koji ukazuje na moguće zloupotrebe javnog novca.

Umjesto rasprave o sadržaju dokumenta, pažnja se usmjerava na onoga ko ga je objavio. Počinju optužbe, lični napadi i priče o skrivenim interesima. Javnost se dijeli na dva tabora, a prvobitno pitanje polako nestaje.

To je primjer skretanja pažnje, koje može poslužiti zaštiti bilo kojeg centra moći.

Kada se takve metode ponavljaju, građanima postaje sve teže da razlikuju činjenice od propagande. Neki počinju vjerovati samo onome što govori njihova strana. Drugi prestaju vjerovati bilo kome.

A nepovjerenje je plodno tlo za nove manipulacije.

Kako se pobjeđuje patokratija?

Prva greška bila bi vjerovanje da je dovoljno zamijeniti ljude na vlasti.

Ako novi direktor naslijedi mogućnost da zapošljava bez stvarnog konkursa, da troši novac bez kontrole i da ne odgovara za rezultate, problem nije riješen.

Promijenjeno je ime, ali je mehanizam ostao isti.

Zato su važna konkretna pravila.

Konkurs za direktora javne ustanove mora imati jasne kriterijume, javno obrazložen izbor i mogućnost nezavisne provjere. Podaci o javnim nabavkama moraju biti dostupni. Revizorski nalazi moraju imati posljedice. Sudije i tužioci moraju biti zaštićeni od političkih pritisaka.

Isto važi za medije. Njihova uloga nije da budu navijači jedne ili druge strane, nego da provjeravaju tvrdnje i traže odgovore od svih koji raspolažu javnom moći.

Važna je i zaštita ljudi koji prijavljuju nepravilnosti. Ako radnik koji otkrije zloupotrebu izgubi posao, a odgovorni zadrži funkciju, drugima je poslata jasna poruka.

Ali ako institucije zaštite tog radnika i nepravilnosti budu istražene, poruka je sasvim drugačija.

Sistem se počinje mijenjati kada poštovanje pravila postane sigurnije od njihovog kršenja.

Najteže je promijeniti ono na šta smo navikli

Postoji još jedna prepreka, možda teža od svih zakonskih reformi.

To je navika.

Navika da se za zaposlenje traži veza. Da se prekršaj opravdava ako ga je počinio neko naš. Da se političaru oprašta ono što se običnom čovjeku nikada ne bi oprostilo.

Takve navike ne znače da su svi građani jednako odgovorni. Čovjek koji pokušava da obezbijedi egzistenciju porodici nije u istom položaju kao funkcioner koji odlučuje o javnom novcu i radnim mjestima.

Ali dugoročna promjena podrazumijeva i promjenu društvenih očekivanja.

Da roditelj ne mora tražiti poznanstvo kako bi dijete dobilo ono što mu pripada. Da diplomirani student ne razmišlja najprije o partijskoj knjižici. Da direktor zna da ga od smjene ne može zaštititi politička bliskost ako ne radi svoj posao.

Takvo društvo ne nastaje preko noći.

I nijedna teorija ne može zamijeniti dokaze, nezavisne institucije i odgovornost pojedinaca. Ne možemo nekoga proglasiti psihopatom samo zato što se ne slažemo sa njegovim političkim odlukama.

Ali možemo postaviti mnogo jednostavnije pitanje: kakvo ponašanje naš sistem nagrađuje?

Ako nagrađuje stručnost, odgovornost i pošten rad, postoji osnova za povjerenje.

Ako nagrađuje poslušnost, prikrivanje grešaka i zloupotrebu položaja, onda nije dovoljno čekati nekog novog, boljeg čovjeka na vrhu.

Potrebno je mijenjati pravila koja omogućavaju da se sve ponavlja.

Jer pravo pitanje nije samo kako spriječiti lošeg čovjeka da dođe na vlast, nego kako izgraditi društvo u kojem ni najbolji čovjek neće moći nekažnjeno zloupotrijebiti vlast.

A sada pitanje za čitaoce Leutara:

Je li vam išta od ovoga poznato? I vjerujete li da se ovakav sistem može promijeniti ili smo se toliko navikli na njega da smo prestali vjerovati da postoji nešto bolje?

leutar.net