Dijete koje trpi nasilje ne mora odmah potražiti pomoć. Nekada se plaši da mu odrasli neće vjerovati, da će situacija postati još gora ili da će izgubiti i ono malo prihvatanja među vršnjacima. Upravo na to upozorava UNICEF-ova priča o trinaestogodišnjoj djevojčici iz Bosne i Hercegovine, predstavljenoj pod izmijenjenim imenom Ina.
Tekst se nastavlja poslije oglasa
Nasilje koje nije prestalo poslije prvog incidenta
U tekstu objavljenom 9. aprila 2026. UNICEF BiH navodi da je djevojčica tri godine bila izložena vršnjačkom nasilju. Ono je uključivalo uvrede, ismijavanje, isključivanje iz društva, a povremeno i fizičko nasilje. Priča je objavljena uz zaštitu njenog identiteta.
Povlačenje, izbjegavanje škole, promjene raspoloženja ili neobjašnjive povrede mogu biti razlozi da roditelji pažljivije razgovaraju s djetetom. Nijedan od tih znakova sam po sebi ne dokazuje nasilje, ali može ukazati da je djetetu potrebna podrška.
Prvi razgovor je presudan
Kada dijete konačno progovori, važno je da odrasli ne počnu optuživanjem ili ispitivanjem zašto ranije nije reklo. Korisnije je jasno mu staviti do znanja da je saslušano, da nasilje nije prihvatljivo i da se pomoć može organizovati bez dodatnog izlaganja.
Roditelji i nastavnici treba da sarađuju na konkretnom planu zaštite, uz praćenje situacije nakon prvog razgovora. Ako je dijete u ozbiljnoj psihičkoj krizi ili neposrednoj opasnosti, potrebna je hitna stručna pomoć.
Kada je lakše pisati nego govoriti
UNICEF u istom tekstu opisuje rad Plavog telefona, besplatne i povjerljive linije podrške djeci u BiH. Neki mladi radije se javljaju pisanim putem jer im je tako lakše da govore o teškim iskustvima.
Za odrasle je najvažnija poruka jednostavna: pitanje „Kako ti je bilo u školi?“ ima smisla samo ako postoji vrijeme da se odgovor zaista sasluša. Ova priča nije dokaz da se svako povučeno dijete suočava s nasiljem, ali jeste podsjetnik da ćutanje ne znači uvijek da je sve u redu.
Be the first to comment