Hiljadu puta sam pomislio koliko smo naviknuti na loše da nam najnormalnije stvari koje nam po zakonu pripadaju izgledaju kao vanserijske privilegije.
Piše: Bojan Milićević
To vam je kao ono kad vam vozač stane na pješačkom, a Vi mu zahvaljujete jer se kod nas to dešava u 1 od 500 slučajeva. A zapravo je riječ o nečemu što je stvar kulture, zdravog razuma, zakona. E, tako sam se i ja oduševljavao kad bez problema dobijem slobodne dane za sve što mi treba. Ili kad na platnoj listi vidim bonus za rad nedjeljom, rad u drugoj smjeni, prekovremeni rad.
Eto, toliko smo dotakli dno da nam korektan odnos poslodavca izgleda kao bajka.
Vrednovanje poštenog rada su ono što zasjenjuje svaku cifru na računu. Ali ima još nešto za šta će svaki naš čovjek koji je otišao tamo reći da je neprocjenjivo – SLOBODA. Na desetine puta su ljudi govorili da ni ustajanje u 4.30, ni svakodnevne gužve na granicama i putovanje nisu ništa u poređenju sa osjećajem da ne moraš da ideš na partijske skupove, lijepiš plakate, da moliš nekog crvenog funkcionera da te zaposli ili da paziš šta pričaš da te neki crveni udbaš ne bi ocinkario na sastanku jer si glasno negodovao što, na primjer, u 21. vijeku nemaš asfalt u svojoj ulici.
Žalosno je što tu slobodu nalazimo tek sa one strane Brgata. Sezonci su ljudi koji su već svojim odlaskom u Dubrovnik pokazali da se „ne daju u lance vezati“ i da biraju teži, ali časniji i dostojanstveniji put. U njima je ogromna snaga i oni su ti koji će konačno presuditi ovom režimu. I zato, nemojte da vam bude lijeno da, nakon uspješne sezone, u oktobru pomognete da sloboda stigne i ovamo.
Da dogodine u redovima na granici budu samo oni koji to žele, ne i oni koji moraju. Da nam barem ljudi sa fakultetima ne rade kao konobari i sobarice. Svjestan sam da će taj proces ići sporo, ali vjerujem da je moguće. Samo je potrebno da za početak mi, nezadovoljni, protjerani i progonom oslobođeni, ne ostanemo kod kuće tog 2. oktobra.
Ostavi komentar