Mlada Banjalučanka poručila: Šantiću, nećemo ostati ovdje

Mlada Banjalučanka Neda Vukadin, student Fakulteta političkih nauka, nedavno je objavila status na društvenoj mreži Facebook, koji je moglo bi se reći postao viralan, i veoma dobro opisuje trenutno stanje u našoj zemlji i to kako se većina mladih osjeća.

Kako nam je Neda ispričala, glavni okidač za objavu jednog takvog statusa bio je konkurs za posao u jednom javnom preduzeću, koji čak i nije imao direktne veze sa njom, ali kako kaže, i ona je imala slično iskustvo.

“U javnom oglasu ovog preduzeća piše, prije svega, gramatički neispravna riječ. Njihov “izvršioc” mora da ima završen fakultet, iskustvo i još mali milion napisanih i nenapisanih uslova, a za sve to, kao zahvalnost za dobar budući rad, dobiće čak 646,80 KM. Da li smo se za ovo školovali? Prije svega, nepismeni da nam nude posao i određuju plate?”, poručila je ona.

Njenu objavu sa Facebook-a prenosimo u cjelosti.

“”Ostajte ovdje! Sunce tuđeg neba neće vas grijati k’o što ovo grije; Grki su tamo zalogaji hljeba, gdje svoga nema i gdje brata nije.”

Rekao je ovo Aleksa Šantić, a ja sam, kunem vam se, bila najglasniji zagovarač ovih riječi sve do danas.

Neće, Šantiću. Znaju to moji vršnjaci, svi mladi ove zemlje, a i ja, da neće sunce tuđeg neba grijati kao ovo ovdje, naše. Znam i da ne mogu naći bolju majku od svoje i znam da nije život kada ti nema brata tu, pored tebe, da te digne.

Znam, Šantiću, ali moj brat je već otišao.

Na hiljade braće i sestara otišli su sa koferom, jednim ili dva, pod to sunce tuđeg neba. Vrate se tek ponekad, možda da udahnu i upiju još poneku zraku sunca, ali vrlo brzo spakuju svoje kofere i vrate se tamo gdje ne grije kao ovdje, ali zasigurno sija jače.

Šta bi ti, naš Šantiću, rekao kada bi znao koliko desetina hiljada duša, s razlogom kažem duša, napusti svoja ognjišta i zauvijek ode. Da, grobovi naših pradjedova jesu ovdje, ali znaš li Šantiću da još malo ovdje neće biti duše koja će znati da pročita šta piše na grobu svog pretka?

Naše sjene, Šantiću, odavno hodaju po našim ognjištima, ne plaše nikog, jer više i nemaju koga.

“Za ovu zemlju oni bjehu divi,

Uzori svijetli što je branit’ znaše.”

Hvala im, veliko im hvala, ali da su znali kome je ostavljaju, diktatorima bez očiju, sa rupom umjesto duše, sami bi je pretvorili u pepeo.

Tačno je, Šantiću, i da “nas ovdje svako poznaje i voli, a tamo niko ni poznati nas neće.”

A znaš li kakva muka, jad i čemer, bezumlje i varvarstvo, mora da te natjera da prije pružiš ruku neznancu, nego ostaneš u zagrljaju svog najmilijeg, majčice (i) zemlje?

Mi više nemamo priliku. Našu olovku kojom bismo zaokružili “bolje sutra” nema više ko da uhvati i podigne.

Umorni smo.

Ja sam umorna.

Umorna sam od pustih obećanja bezličnih ljudi, vraćanja mutne prošlosti sa pogledom na crnu budućnost.

Niko ti, Šantiću, ovu zemlju nije volio kao mi, potomci najvećih heroja koji su hodali pod ovim suncem, ali dosta je.

Kome da pružim ruku, ja, pupoljak, “juče se rodila”, kad onaj stariji, koji treba da me dočeka, misli da neće uvenuti jedino ako meni sasiječe korijen?

Na mladima svijet ostaje, ali ovdje svijet očigledno nije. Izvini i ti Šantiću, i ti zemljo, i ti majko, što svoje male svjetove moramo da gradimo na tuđoj zemlji, ali, uz dužno poštovanje, nismo krivi.

Nismo krivi što nam sa 20 godina traže bar 25 godina iskustva, što nas tjeraju da se zadovoljavamo njihovim mrvicama ubjeđujući nas da je to najbolje što možemo da dobijemo, što moja diploma znači samo papir i što me bojama moje sopstvene zastave zastrašuju.

Izvini Šantiću i što tvoje stihove, napisane baš onako kako treba, moram da koristim da pokažem kakva koplja nam zabadaju u leđa, a rane nam vidaju solju, uvjeravajući nas da je melem.

Ja ti, Šantiću, hoću još da kažem da nas ne kuneš kada jednog dana, pod najljepšim našim suncem, vidiš kolonu mladih lica bez osmijeha, sa suzama u očima i jednim ili dva kofera.

Znaj da smo morali.

A vama, mali i veliki diktatori i grabljivci, želim da se jednog dana osvrnete i shvatite da ste sami. Toga dana ili ćete ovu zemlju, nekada radošću okupanom, prekriti svojim suzama i pokajanjem, ili ćete takvi pohlepni i sebični kidisati i na sunce dok potpuno ne izgorite. Osjetiti samoću je najgori osjećaj na svijetu, a ja vam ipak ni sada neću to poželjeti u potpunosti.

Ovog trenutka, svima vama, malim i velikim, poželjeću samo ono što ste nama uradili: Želim vam da stojite ispod sunca sopstvenog neba, a osjetite se isto kao što smo se mi osjećali pod svjetlošću tuđeg.”

Kako dodaje, jedan od “okidača” zbog kojeg je i napisala ovaj tekst jeste trenutno stanje, koje je prisutno već godinama unazad, sa mladim ljudima i prilikama koje im se pružaju.

“Ja sam rođena Banjalučanka, godine djetinjstva i školovanja sam provela u ovom gradu, trudeći se da glasno govorim o dobrim stvarima u našoj državi, zagovarajući ostanak i borbu, a sve to vodeći se rečenicom da ova zemlja ima samo nas. Danas, kao mlada novinarka, prvenstveno mlada osoba, počinjem da razumijem sve mlade ljude koji su se okrenuli i sa jednim ili dva kofera otišli negdje daleko. Kada sam prethodno govorila o okidaču i pokretaču mojih emocija, kroz svoj tekst te popularne stihove Alekse Šantića, željela sam da objasnim da dalje od ovoga nema i da se niko ne ljuti na nas što moramo da idemo ovim putem koji vodi daleko od naše rodne zemlje”, poručuje ova mlada Banjalučanka.

Takođe, kako kaže, fakultetske diplome ovdje ništa ne znače.

“Dobar radnik neće dobiti priznanje za svoj rad, kao uslovi zaposlenja (za bilo koje zanimanje) traže se godine iskustva koje vam niko ne da, za rad se nudi minimalac, ugovori o stalnom zaposlenju za mlade faktički ne postoje, plata u kovertama je i dalje opcija kojoj poslodavci najčešće pribjegavaju, a za sve to vašu fakultetsku diplomu možete da ostavite kod kuće, jer sa njom svakako nećete imati bolje uslove, a možda čak ni posao. Na pozicijama se nerijetko nalaze nepismeni ljudi, oni koji i ne treba da budu tu, a koji vam nude i određuju koliko je dovoljno za vaš život i posao, uz dodatak da treba da budete zahvalni što se nalazite baš na tom mjestu. Naposlijetku, ovaj moj tekst bio bi svojevrsni krik mladosti naše zemlje, još jedan u nizu poziva svim malim i velikim rukovodiocima i države i grada ili bilo koje firme, da otvore svoje oči, pronađu dušu u sebi, jer “kako bi bilo da ovo radi neko njihovoj djeci”. Koliko još Vrbasa mora da proteče da bismo se okanuli grubog nacionalizma i jeftinog patriotizma i konačno počeli da ulažemo u prave vrijednosti. Djeca nam odlaze, a oni veći od nas se kriju iza zastava, spinuju i okreću glavu od pravih problema, misleći da ima još vremena. Kažu da je najgore ostati sam, a da se to ne bi u potpunosti dogodilo, dajte nam razlog da ostanemo. Naši pasoši su već umorni, prošetajte ovom lijepom zemljom, iznenadićete se koliko stručnjaka hoda njome, a ako to ne želite, onda bar prošetajte graničnim prelazima, ispratite ih onako kako treba, jer znajte da su morali”, kazala je Neda za naš portal, objašnjavajući šta je bio okidač i razlog za njeno obraćanje.

Nedi je ostalo još pet ispita da položi, i kako kaže, najviše bi voljela da ostane u svom gradu.

“S obzirom na to da sam pri kraju studija, voljela bih da nađem pravi posao, jer sam se sa ovim što sam navela već susrela. Najviše bih voljela da to bude ovdje, u mom gradu i u mojoj struci, a ako ne bude moglo, neću imati izbora nego da idem”, kazala je za kraj ova mlada Banjalučanka, a mi smo joj poželjeli puno sreće i poručili da ostane vedra, mlada djevojka uprkos svim izazovima.