Nedostaje mi još samo ova majica, a možda i one divne čizmice, odzvanja u njenoj glavi, dok „skockana“ od glave do pete stoji pred izlogom. Oči joj cakle od “velikih sniženja”, “totalnih rasprodaja” ali i „novih kolekcija”. U mislima, već na sebi zamišlja novu haljinicu od koje je dijeli samo bezbojno, hladno staklo… Međutim, kada uđe u to magnetski privlačno carstvo „krpica“, lako gubi kontrolu kupujući, a prestaje tek kada joj finansijski izvori presuše. Tako izgleda naša prosječna kupoholičarka. I pored opšte besparice, ni mi nismo odoljeli „čarima“ potrošačkog društva.
Kupoholičar kupuje često i mnogo, ne umije da se zaustavi, mnogo stvari mu se dopada u isto vrijeme, a mnogo toga nikada i ne obuče. Kao da tom garderobom, n a k i t o m, kozmetikom, želi da nadomjesti ono što nema. Šoping radi šopinga, u stvari, je potreba da se pobjegne od realnosti. Kupovanje onoga što treba i što ne treba, često je zapravo zamjena za ljubav.
Problem nastaje zbog toga što živimo u vremenu bez ljubavi, kada su ljudi otuđeni, usamljeni i okrenuti sebi. Kupovinom, zapravo, ljudi sebi poklanjaju ljubav koja im nedostaje. Svi smo dio potrošačkog društva koje nas navodi da želimo i nešto što nije naša osnovna potreba, već luksuz koji nam daje osjećaj moći i kontrole u svijetu u kojem živimo. Dekartova izreka „mislim, dakle postojim”, bi zato mogla lako da se zamijeni sa „kupujem, dakle postojim”.
Odlazak u šoping s prijateljicama koji mnoge žene smatraju najboljim provodom, u stvari je proizvod potrošačkog društva, sa neizgrađenim ili izgubljenim sistemom vrijednosti. Posljedice kupoholizma su veoma ozbiljne, ogromni dugovi, poremećeni porodični odnosi, problemi na poslu, d e p r e s i j a i trajno stanje uznemirenosti.
Ni mi nismo odoljeli čarima potrošačkog društva. Kod nas, kao i u ostalim evropskim zemljama, ima sedam do deset procenata onih koji pokazuju sklonost prema ovoj vrsti zavisnosti, od čega su oko 70 odsto žene. Jer, žene su oduvijek uživale u kupovini, još u drevnoj Kini, pa i danas u ogromnim tržnim centrima gdje za samo par sati mogu da „ispeglaju“ sve kreditne kartice. Zanimljivo je da visina prihoda ne utiče obavezno na stepen trošenja.
Žene su i dalje veći kupoholičari od muškaraca. Međutim, i muškarci, iako tradicionalno više vezani za tehniku, polako osvajaju teren kupoholičarki. I oni kreću u pohode na tržne centre, kupuju obuću, odjeću i sve više kozmetiku. I ovdje je riječ o promociji vrijednosti koje forsiraju mediji, pogrešnim uzorima i a g r e s i v n o j reklami.
Opsesivna potreba za kupovanjem može da zahvati osobe različitih uzrasta, ali u većoj opasnosti su mlade, još neformirane osobe. Mladi često, po svaku cijenu žele novu odjeću, iako njihove porodice jedva preživljavaju. Odakle potreba da se nešto mora imati jer i drugi to imaju?
U pitanju je želja da budemo neko drugi, što opet govori da osoba koja se tako ponaša ne živi u skladu sa sobom, ne prihvata sebe ili ima kompleks porijekla ili kompleks neostvarenosti. U oba slučaju radi se o nezadovoljstvu sobom i potrebi da se bude neko drugi, neko iz časopisa, reklama, sa TV-a. A g r e s i v n a reklama u stilu „moram to imati“, ne trpi pogovor i odlaganje. Mnogi roditelji, vođeni logikom „kad ja nisam imao…“ ili „za dijete mora da se ima“, odriču se svega, kupuju im skupe mobilne telefone, firmirane krpice, potrebne i nepotrebne, koje često nikada i ne obuku.
Glorifikovanje lakog života bez mnogo truda, principa „hoću sve i hoću sad odmah“, razvija loše obrasce ponašanja i nameće neadekvatne uzore. Razvoju potrošačkog mentaliteta i porastu broja kupoholičara, najviše je doprinijelo forsiranje glamura, kulta vječite ljepote i mladosti, a izostavljanje pravih vrijednosti kao što su rad, marljivost, poštenje, umjerenost, pamet i znanje.
Živimo u vremenu kada je bitnije ono što imamo, nego ono što jesmo. Ipak, nema tog odijela koje će sakriti nečiju neukost i nevaspitanje. Slijepo pokoravanje trendovima još više će otkriti njegov nedostatak. Čak je i čuvena britanska modna kreatorka, Vivijen Vestvud, osjetila potrebu da pozove na zaustavljanje besmislene kupovine robe. Ona smatra da je bolje da kupite jednu kvalitetnu stvar koju ćete nositi godinama, nego da od jeftine robe stvarate dodatni otpad. Njen savjet je da se svakako izvučete iz obruča potrošačkog društva i počnete da mislite.
Zavisnost od kupovine zaista može da bude b o l e s t. Za kupoholičara je trenutna psihička nagrada, zadovoljstvo, koje ga navodi da nastavi da kupuje ponovo i ponovo, kako bi opet doživio taj osjećaj zadovoljstva. Tako se razvija kompulzija, p r i s i l a da se kupuje. Kao i kod svake kompulzije, i ovdje se može javiti osjećaj stida i kajanja.
Prava, duboka zavisnost, nastaje onda kada kupoholičar počne da u g r o ž a v a svoj način života i odnose sa bližnjima, jer se zadužuje da bi isplatio r a t e, pokrio kartice ili jednostavno uzima gotovinu za nove kupovine. Iako osjećaju veliku brigu zbog dugova koji se gomilaju, kupoholičari često kriju račune, lažu o tome koliko su potrošili i žive u s t r a h u da će biti otkriveni.
Kao i kod drugih oblika zavisnosti, rješenje je u psihoterapiji, pronalaženju razloga za takvo ponašanje. Takođe, zavisnik od kupovine treba sebi da postavi nekoliko pitanja, na primjer, šta je u njegovom životu tako prazno i sivo da mora da ga ispunjava stvarima? Da li na taj način bježi od stvarnih problema? Da li je trošenje najbolji antidepresiv? Koliko je u „minusu“? Koristi li stvari koje je kupio i uživa li u stvarima čija ga je kupovina toliko oraspoložila? Takođe, treba da razvije mehanizme planiranja kupovine, da pravi spiskove neophodnih stvari, prije nego što pođe u kupovinu i ponese približno tačno potrebnog novca.
ŽELIMO SEBE DA OBRADUJEMO
Sasvim je normalno da s vremena na vreme želimo da sebe obradujemo nečim novim, iako nam to nije baš neophodno. Tada, kao da se sebi pravdamo, razmišljamo kako naporno radimo, svakog dana odričemo se mnogih potreba i zadovoljstava, ne putujemo, ne idemo u restorane. Sve ode na hranu, djecu, kuću… E, pa zato hoću baš sada da kupim sebi taj džemper, majicu, haljinu, pogotovo ako je na rasprodaji i ne košta mnogo! Uđemo u radnju, kupimo i tako sebe obradujemo, osjećamo da smo učinili i nešto za sebe, za svoje zadovoljstvo, za makar kratkotrajnu sreću.
RADI VIŠE, ZARADI VIŠE, KUPI VIŠE
U potrošačkom društvu nameće nam se da želimo ono i što nam realno nije potrebno ili da mijenjamo stvari koje nisu za mijenjanje. A g r e s i v n e reklamne kampanje ljude ubjeđuju da što više troše jer će im život biti bolji. Kupovina utiče i na to da se vidimo onakvima kakvi želimo da budemo. Obrazac ponašanja „radi više – zarađuj više – kupuj više“, od šopinga je gotovo stvorio religiju novog doba.
Stručnjaci objašnjavaju da riječ sviđati potiče od reči viđati. Znači, ono što vidimo u reklamama postaje ono što nam se sviđa i ono što želimo. A ljudi su danas zapravo ostali bez želja. One im se nameću.
Be the first to comment