Generalno ljudi su emotivno nepismeni, pogotovo u našoj kulturi, našem narodu, gde smo učeni da trpimo, ćutimo, vodimo računa šta će reci komšija, šef, prodavačica u radnji…
Živimo život opterećeni šta će drugi reći, šta će da misle o nama. Učimo tolike škole, stičemo diplome, zvanja, ugled u društvu; Živimo u potrošackom društvu, stičemo novac, nekretnine, kupujemo stvari koje želimo ili su nam nametnuli drugi, ni sami ne znamo. Sve uspemo da steknemo, kupimo na kraju, a mi prazni, puni bola, neispunjeni, nezadovoljni, depresivni, anksiozni…I kada bi nas neko pitao zašto se tako osećamo odgovor bi bio: “ne znam”, “nije mi dan”, “sve mi se nakupilo”, “dosta mi je svega”, “nisam nešto,ma proćiće”. Opet se javlja pitanje: šta se to nakupilo? Čega ti je dosta? Odgovor je opet isti “ne znam”. Zato što nas niko nije učio kako biti emotivno pismen, uče nas raznim stvarima u životu, ali ne i kako se nositi, izraziti, prepoznati svoja osećanja i šta i kako sa njima. Nisam ni ja znala, sve dok mi se nije “sve nakupilo”, osecala anksiozno i počela da radim na sebi.
Zato imam potrebu da podelim sa tobom, dragi čitaoče, jer kad sam uspela ja da naučim, savladam možes i ti . Život će ti biti kvalitetniji, ispunjeniji, a ti zadovoljan sobom, naučićeš ono najvažnije – da prihvatiš sebe i voliš sebe na zdrav način.
Podela osećanja
Osećanja se dele na prijatna i neprijatna. Greška koju pravimo je da ih delimo na pozitivna i negativna. Primera radi: osećamo se tužno, a to je samo neprijatna emocija i dozvolićemo sebi u tom trenutku da se tako osećamo, ali pošto smo naučeni da ih delimo na pozitivna i negativna, mi nesvesno sebe sabotiramo da osećamo tugu jer je ona “negativna”, nepozeljna emocija u društvu, jer ako plačemo mi smo slabići, a mi ne želimo da nas drugi vide kao slabiće i tako nesvesno razvijamo mehanizme odbrane: potiskivanje, prigušivanje “negativnih” emocija u najtežim slučajevima i emotivni defekt .
Moram da spomenem sada popularne “lajf koučinge” koji nas na pogrešan način uče da budemo pozitivni. Ponavljaš neke afirmacije dok u njih ne poveruješ, a teško i da ćeš moći kad se osecaš loše. Vrše pozitivan teror, bude ti trenutno malo bolje, posle se osećaš još gore. Zato što sto ti “ne dozvoljavaju” da osetiš neprijatnu emociju. Uopšte nije prirodno i normalno da se covek stalno oseća srećno i pozitivno; Manija spada u poremećaje emocija.
Suština je da naučimo da osluškujemo sebe, svoja osećanja, potrebe ,da dozvolimo sebi da se osećamo i srećno i tužno i uzbudjeno i uplašeno. Ljudi smo, a samim tim i nesavršena bića, i u redu je dozvoliti sebi i prijatna i neprijatna osećanja. Kada smo u skladu sa sobom, lakše nam je da idemo kroz život, kada prihvatimo svoje biće ne zavisimo od tudjih mišljenja. Tada ćemo lakše savladati promene, probleme, i na njih ćemo gledati kao na izazove i lekcije u životu.
Kako osluškivati sebe?
Kada te je neko poslednji put pitao kako se osećaš? Ne “kako si”,”sta radis”, pitanja postavljena radi reda….Ustvari kada si sebe poslednji put pitao kao se osećaš? Verujem da je tvoj odgovor “davno”, a najverovatnije nikad. Jako je bitno da u toku dana nadješ vremena samo za sebe, i u miru postaviš sebi pitanja “kako se osećam?”, “koje su moje trenutne potrebe?”, “zašto se osećam ovako?”, “šta je uzrok tome?”. Idealno bi bilo da uzmeš neku lepu svesku samo za to i da sve to zapisuješ, kao i počnes da pratiš, posmatraš sebe. U početku će ti biti teško dok ne stekneš naviku, ali kad budeš otkrio čari kako je biti svesno biće, gledanje realnosti, suočavanje sa istinom, stećićes istinsko samopouzdaje, samopoštovnje i samodisplinu.
Šta znaci potiskivanje? Koja je razlika između potiskivanja i prigušivanja emocija?
Razvili smo mehanizme odbrane još u detinjstvu da bismo preživeli razne situacije koje nam je život doneo i one su nam jedno vreme bile korisne, ali kasnije one nam u odraslom dobu štete, nisu više funkcionalne po nas, toliko da ne razumemo zašto smo toliko napeti, razdražljivi, duboko nezadovoljni, pesimistični. To je zato što su potisnute emocije dugo akumulirane u nama.
Pošla bih prvo od sebe – ja sam bila ozbiljan potiskivač tuge i ljutnje. Totalno sam negirala situacije koje se dešavaju oko mene, ponašala sam se kao da je u mom životu sve super, a uopšte nije bilo tako; Život mi je priredjivao velike nedaće. Da bih to preživela ubedila sam sebe da sam ‘’stoik” i da mogu podneti svu bol ovog sveta, jer jednostavno život je surov. Bolelo je mene i te kako sve to, mnogo, ali ja nisam mogla da plačem, nikada nisam pokazivala ljutnju kada mi nečiji postupak smeta. Ponašala sam se zapravo totalno suprotno, uvek sa osmehom na licu, raspoložena, a zapravo nesvesno na silu. Samo da drugi ne bi videli da mi je teško, da se loše osećam, pa čak ni ja sebi nisam priznavala jer bih time bila “slabić” i u sopstvenim očima. Dakle potiskivanje je kada ni sebi ni drugima ne priznaješ da se loše osećaš.
A šta je prigušivanje emocija? Osoba koja prigušava emocije, ona sebi dozvoljava da se oseća loše u svoja četiri zida, da plače, bude uplašena, zabrinuta, ali kada je sa drugima to ne ispoljava. Svakako da je ovaj mehanizam bolji od potiskivanja, jer je teret na duši manji, manje je akumulirano u osobi, I posledice su blaže.
Kada ne raščistimo sa svojim emocijama nastaju psiho-somatske bolesti, imunološke (u nekom od narednih tekstova bavićemo se temom kako svaka emocija ima uticaj na odredjeni organ). Svaka naša emocija ima svoj put, mora da izađe, da se izabaci napolje, a ako se to ne uradi, sve neraščišćeno ostaje u nama, to nas izjeda, muči, utiče na naše zdravlje, i dovodi do lošeg raspoloženja.
Zašto ne ispoljavamo i ne iskazujemo svoja osećanja?
Zato sto imamo neka pogrešna uverenja koje smo stekli u detinjstvu.
Primeri:
Ako dozvolim sebi da osetim ljutnju…
- Ispašću primitivan i nevaspitan, pa će me drugi izbegavati
- Povrediću drugoga, koji će me onda odbaciti
- Povrediću i rastužiću drugoga, pa ću se osetiti krivim
- Izgubiću kontrolu nad sobom, da bih mogao ubiti
- Razbesnecu drugoga, koji će me prebiti ili ubiti
- Prema majci, onda sam nezahvalan i loš sin
- Odbaciću jednog po jednog pa ću na kraju ostati sam
Ako osetim i izrazim strah… - Drugi će videti da sam slabić i kukavica, pa ce me odbaciti
- Strah će me preplaviti, tako da nikad neću prestati da se bojim
- Izgubiću kontrolu nad sobom i poludeti
Ako osetim i izrazim tugu … - Pokazaću da sam slabić, tako da će me svi odbaciti
- Izgubiću kontrolu i postati depresivan
- Nikada neću prestati da plačem
- Postaću toliko jadan da ću se ubiti
- Pući će mi srce
Ako osetim i izrazim zadovoljstvo … - Zauvek ću prestati da radim
- Onda ću težiti da ga stalno doživljavam
- Svi će videti da sam zadovoljan malim uspehom, pa će me prezirati
- Izbaksuziraću pa će mi se desiti neka katastrofa
Ako osetim i izrazim ljubav … - Drugi će me progutati
- Drugi će manipulisati mnome
- Drugom se može desiti nesto lose (Milivojević, 2007.)
Neke od ovih rečenica su bila moja pogrešna uverenja, kada sam ih prepoznala, onda sam otkrila i uzrok tj. odakle mi te pogrešne predstave. Jako je bitno naći uzrok da bi mogao da počnes da menjaš ono što ti šteti; Ako ne možeš sam, u redu je u početku potražiti i stručnu pomoć, i ja sam je svojevremeno potražila. Nije sramota tražiti pomoć, niti si slabić ako to uradiš, čak naprotiv – vrlo si hrabar što si uspeo sebi da priznaš da ti treba pomoć i da ne možes sam. To je najteži korak.
Kako osećati tugu, ljutnju, strah na zdrav način? Naučiti da naša neprijatna osećanja budu naš saveznik, a ne neprijatelj.
Kada smo tužni nama je u prirodi da plačemo. Da naučimo dozvoliti sebi plakati, da je to u redu i da nisimo slabić zbog toga. Suze su u redu. Suze su lek. Suze isceljuju. Plakanje vodi ka sazrevanju ličnosti. Poznat ti je onaj osećaj kada te steže u grudima, kada teško dišes, teško ti je, a ne znaš kako bi, e tada najbolji lek je plakanje. Kada se isplačeš, osecaj posle predstavlja neprocenjivo olakšanje duše, kao da si umanjio teret i sada više ništa nije toliko crno. Meni u ovim situacijama pomaže moja “tužna muzička plej lista”, kada se lomi u meni hoću – neću zaplakati, pustim tužne pesme i suze same kreću. Ako u početku ne budeš mogao – u redu je, nadji vreme u toku dana da misliš o tome, zapiši zašto si tužan; Da li je to zbog gubitka neke osobe, da li je zbog raskida, ili necega što si izgubio. Piši šta bi o tome nekome rekao, sve piši ako ne mozes da plačeš, izbaci na papir. Vodi dnevnik.
Strah je deo osećaja da si živ, strah je deo osećaja osetljivosti, deo osećaja krhkosti. Dozvoli zato sebi da se plašiš. Dozvoli sebi da drhtiš od straha, da te prodrma iz temelja i uživaj u tom osećanju kao da te neko trese. Skloni se u ćošak, skloni se ispod pokrivača i drhti. Uradi ono što bi životinja uradila da se uplaši. Šta bi dete uradilo? Plakalo bi.
Da bi savladao strah, treba da uradiš ono čega se plašiš. Kad god se strah javi, imaj na umu da ne treba da bežiš, jer to nije način da ga se rešiš. Prepusti mu se. Ako se plašiš mraka, uđi u mrak jer je to jedini način da ga prevaziđeš. Izađi u noć, nema ništa važnije od toga. Čekaj, sedi u mraku i neka noć sve odradi.
Kako neguješ strah? Da li si se nakada zapitao?
Prvi put kad sam čula da da strah može negovati nije mi bilo jasno šta to tačno znači. Onda sam malo razmislila i shvatila da sam tip ličnosti kome treba postepeno izlaganje da bih savladala strah. Uzmimo kao primer “strah od mraka”. Ja bih prvo gasila svetlo u sobi, izlagala se tome 5 minuta, a posle povećavala dužinu izlaganja; Zatim bih zamolila nekog bližnjeg da izađe sa mnom u noć i da se nađemo negde, a zatim tek na kraju se usudila sama da idem u noć. Svako od nas ima svoj tempo, i to je skroz u redu.
Znate kako kažu najsrećnije dete je ono koje ti kaže da te mrzi. To ne znači da ono tebe lično mrzi, nego tvoj postupak, kako se ophodiš prema njemu, to dete je ljuto i reklo ti sta oseća u tom trenutku. U našoj kulturi to nije uobičajno, jer odmah bi to dete dobilo batine, kazne zabrane, a to je pogrešno, samo se ljuti na postupak roditelja. To bi trebali da naučimo i mi odrasli od dece – kada smo ljuti na neku osobu da joj asertivnim pristupom objasnimo šta nam smeta u odnosu sa tom osobom na koju smo ljuti, odnosno njenom postupku koji nas je naljutio.
Na primer ako si u situaciji da neko neosnovano viče na tebe, leči svoje neke frustracije, ne treba da uradiš isto ili da se povučeš, nego ga lepo pitaj “Izvinite zašto vi vičete na mene?”. Videćeš kako će se ta druga osoba prvo zbuniti, zapitati i ako je normalna i shvati da ti nisi ni za šta kriv, još će ti se I izviniti. Uočićeš koliko asertivan pristup pomaze u međuljudskim odnosima. Ako osoba i dalje viče i ne može da se sa njom razgovara, tada gledaj da je izbagavaš.
Ako se osećaš besno, puno je energije u tebi, pokušaj da je na zdrav nacin isprazniš nekom fizičkom aktivnošću (sve što ti prija – teretana, trčanje, sport, ples).
Ukoliko nisi baš sportski tip, pretvori bes u meditaciju. Zatvori se u sobu, sedi i neka se bes ispoljava što više. Ako imaš osećaj da bi nešto da udariš – udari. Udari jastuk. Čovek ne može da shvati koliku pomoć može jastuk da pruži. Samo ga tucite, grizite, bacajte. Ako si posebno besan na nekog napiši njegovo ime na jastuku i istresite se. Videćete koliko ova vežba oslobađa.
I za kraj – dozvoli sebi da osećaš sve emocije.
Piše: Nedeljković J.
sve pohvale,odlican text, svima preporucujem
Svaka cast na tacno odabranim i prazljivo obradjenim rezultatima.
Da, da i ja sam to gledao koji su podaci sve dati i stvarno jesu veoma precizno odabrani. Svaka vast piscu/spisateljici.
Ovo je jedan jako koristan text, prilagodjen za sve one ljude koji nisu do sada imali priliku da rade na sebi, a imaju potrebu. Jednostavan, razumljiv I sa jasnim precicama koje mozemo svi primenjivati bez obzira na zivotnu situaciju.
Prepoznajem text profesora Milijvojevica i vidi se da pitacu ima dobru osnovu.
Hvala na ovome