Tihomir Žuk – zaboravljeni umjetnik

Tihomir Žuk, akademski slikar, rođen je ranih pedesetih godina u Fojnici kod Gacka. Osnovno i srednje obrazovanje završio je u Fojnici i Gacku, a Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu. Nakon studija živio je na nekoliko lokacija, ali najduže u Gacku. Slikao je i izlagao tokom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, u kojem vremenu je bio pedagog u lokalnim srednjim školama. U tom period aktivno je učestvovao u pripremi i likovnoj obradi većine kulturnih manifestacija. Većina njegovih slika je u periodu od 1992-1995. godine pokr*adena iz privatnih kolekcija i društvenih objekata u kojima su bile izložene. Svjedoci događanja kažu da je nekoliko Žukovih slika, zajedno sa inventarom, posuđem i svim ostalim razvučeno iz motela “Desivoje”.

Od početka devedesetih, Žuk živi u rodnom selu. Prema vlastitoj izjavi, slika. Mada od kraja osamdesetih godina nije izlagao, niti učestovao na izložbama. Porodica Žuk, nije porijeklom iz Gacka. U Fojnicu su se dosilili između dva svjetska r a t a.

Tihomir je, koliko nam je poznato, prvi akademski slikar, koji je rođen u Gacku, radio i stvarao u Gacku.

Tihomir Žuk, akademski slikar, Fojnica bei Gacko

Baš ovako bi napisao na jednom propagandnom letku, što ga u rukama imadoh ljeta 1994. godine u Njemačkoj.

Na jednom od brojnih mostova u gradu Kalfu, smještenom tik u podnožju gorja zvanog Švarcvald, stari slikar izložio svoje radove. Prodaje ih prolaznicima, mještanima i turistima u ovom gradu, u čijem gradskom centru, pod zaštitom države, nema kuće mlađe od 600 godina.

Pitam ga za slikara Žuka, sa onog letka. Odgovara da ima pet njegovih slika, da je jedna ovdje, a da će sjutra, ako imam interesa za njih , ostale donijeti.

Pitam ga: „Otkud gospodina Žuka u Kalfu?”

“Ne poznam gospodina”, veli, “slike mi je prodao neko ko sa umjetnošću nema puno kontakta. Govorio je, veli, loš njemački, imao je pun kombi umjetnina. Registracija ne bi njemačka, ali pamtim da je imala zvijezdu. Način na koji je nudio slike, žurba koju nije sakrivao i cijena, koju je za slike tražio me je upućivala, da posla nisu čista.

No, ja živim od prodaje suvenira, svojih i tuđih radova, pa ih kupih”.

Cijena koju je za Žukove slike postavio slikar, nije bila baš mala. Za moj džep prevelika, pa se odlučih upitati ga, za cijenu sveske skica, sa Žukovim potpisom na koricama. Vidjevši, valjda, da u meni nema ozbiljna kupca, a idući logikom, bolje išta… dade mi pomenuti notes za par desetina maraka. Sjedio sam još dugo sa slikarom, slušao njegovu konverzaciju sa mušterijama, koju je i pored poznih godina obavljao, bez napora, na četiri jezika.

Slušao slikara, a gledao Žukove slike.

Tražio u njima nešto njemu imanentno, uporedjujući poteze četkice majstora, sa potezima na njegovoj slici Starog mosta, što je u mojoj spavaćoj sobi u stanu u Gacku, na zidu ostala.

Za nekoliko sedmica, ponovo, sretoh slikara. Na terasi jedne od lokalnih pivnica hvatao je posljednje zrake škrtog jesenjeg sunca. Pozdravi me i reče: “Gospodin je našao utočište”. “Koji gospodin” – upitah slikara. “Gospodin Žuk”, veli mi. “Sve njegove radove otkupio je neki galerista iz Štutgarta”. “Nisam mu, o slikaru znao ništa reći, a ni vi niste ništa pričali”- kaže slikar.

Bi mi, istovremeno, i žao i drago. Volio bih da sam imao novaca da ih kupim, a opet, drago, jer će i neki drugi, od mene stručniji i umjetnosti vičniji imati prilike da cijene slikarske domete gospodina.

Čovjek od mnogih osuđiivan a ustvari neshvaćen, neshvaćen od onih prosječnih…Koračao je smjelo ispred svog vremena ne osvrćući se na zaviist mase i u svom džepu talenata sa sobom je nosio mnoge!

Većinu njih je stopio u svoje pjesme, balade koje stezu srce dok traju, dok teku sporo a teško kao s u z e, balade koje su ga jedino razumjele i kojima se jedino povjeravao jer samo ga one nisu osuđiivale… samo njima nije smetala njegova različitost, njegova posebnost…

“Od svih mojih obećanja tebi
Nijedno se ispuniti neće,
Ni mjesec nam pomogao ne bi
Ni koliba niti plamen svijeće,

Oprosti mi za sve moje l a ž i,
Za l a ž svaku i za obećanja,
Ti od mene previše ne traži
Sva su naša ljeta odsanjana…”

Ostavio je dvije najvjernije prijateljice koje su ga nadživjele, a to su njegove pjesme i njegove slike… one odolijevaju vremenu!

Tihomir je živio kao da nije htio da izda ono sto mu ime sugeriše mir i tišinu, pogotovo u zadnjim godinama boravka na ovome svijetu sjedinio se sa njima. Najveći grijeh mu je bio što se rodio u pogrešnom vremenu na pogrešnom mjestu… Sada komponuje negjde drugo, slika nebeske pejzaže i pjeva sa anđelima i možda… možda ga oni shvate kad mi nismo mogli…

Vladimir Bjeković

Tihomir Žuk – Od svih mojih obećanja

Hvala Ljiljani koja nam je poslala fotografije slika Tihomira Žuka.

Leutar:Net

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.