U Muzeju Hercegovine u Trebinju 20.03.2019. godine u 19 časova će se održati Promocija zbirke kratkih priča „MIRIS ŠKIJE“ autora Branka Aleksića.
O pričama Miris škije pisala je profesorica Tanja Bubreško. Izdvajamo jedan dio recenzije:
Kratke priče pod naslovom Miris škije su slike ili crtice iz života ljudi iz Hercegovine nekog prošlog vremena. Bez razvijene fabule, konkretne, ispričane sočnim, jezgrovitim jezikom sa ekspresivnim, živim dijalozima, u kojima je sama suština, poenta.
Kao u kamenu isklesane…
Ništa u njima nije suvišno, sve su one zaokruženi medaljoni, epitafi u kamenu istorije jednog podneblja. Jezik arhaizama, istorizama i uopšte riječi lokalno obojenih, dijalekatske fraze tipično hercegovačkog kraja, ponovo oživljavaju i ljude i krajeve, najviše selo i hercegovačkog seljaka, i negdje u duši odjekne govor naših djedova i pradjedova tako snažno i emocionalno, da zaboli. Iskustvene, životne, realističke, zanimljive su i nemaju kad da zamore čitaoca, naprotiv, iznenade ga obrtom, poslovičnim krajem, ironijom ili crnim humorom zaogrnu ono što se mora reći…a teško je…Treba naći načina da se ispriča teška sudbina Hercegovaca i Hercegovine u svim zlim vremenima…a malo li je takvih?
Borba sa okupatorom ma kako se zvao, strani ili domaći, borba sa siromaštvom i „posnom“ zemljom, istorijskim podjelama, ne ponovile se, u potrazi za boljim vremenom i življenjem a opet da se sačuva snaga, duh, mentalitet jednog naroda za koga davno rekoše „da cio svijet naseli, a sebe ne raseli“. Poneke i sa lascivnim humorom, u temama o ljubavi i ženi, kojim se ne prelazi granica dozvoljenog nego tek da se zasladi težak život i da mu se da viši smisao. Vremenom i mjestom ove priče nisu strogo omeđene. Hercegovac je svuda Hercegovac, ali, svakako, opet najviše svoj na svome. Ponosan, tvrdoglav, šaljiv, radan, ponekad i u dobroti naivan, ali za kratko, pametan svojim postojanstvom, život ga naučio. Onaj koji vjeruje i odolijeva…
U njemu ima stida i momačkog i djevojačkog, visokog morala…
Iako je u pričama dosljedno ostvareno treće, neutralno, lice u pripovijedanju, osjećamo da iza svega stoji i potpuni piščev doživljaj ispričanog, vjera u ono što su pričali njemu i što opet on na najljepši način prenosi nama, a iznad svega osjeća se velika ljubav za svoj kraj i ljude koji su u njemu od davnina ostavljali tragove ljudstva. Kad junaci ove proze pričaju živo, narodski, priča je konkretna, nema se kad… zove rad, rat… neka nova životna borba. Pa zar je i danas drugačije? Vrlo često autor kaže „da ne bi toga“ (nekog slučajnog životnog detalja, čuda…) ne bismo nešto saznali, ali da ne bi našeg pisca, huk vremena minulog bio bi još dalji…a suština je života i nekad i danas, upravo u sijelu, svađi, duvanu, rakiji, borbi za opstanak, i priči…
Jedna je zajednička tema ove kratke proze: Hercegovina i Hercegovci u prošlosti. Kad iščitamo uglavnom kratke i konkretne naslove, koji podsjećaju na svojevrstan popis: ljudi, predmeta, radnji… mada ima i poetičnih, dobijamo osjećaj da je piscu naslov najkraći okvir tematski a sama priča iza toga nosi mnogo dublji život i poruke koje se vanvremenske. I to je njihova ljepota. Neočekivanost.
Naslov knjige „Miris škije“ sigurno nije slučajan… „Miris škije osjetio se u cijeloj dolini…“ (Miris škije)… i upravo taj miris asocira na Hercegovinu, ima moć da odmori i razgovori ljude, pomiri zavađene, pomogne u egzistenciji, donese zaborav i podari neslućeno uživanje…koje ponekad i nije nužno sa drugim dijeliti.
- „To je bilo drugo čudo koje se desilo moga dana jer Spasoje nije nikada imao običaj da ponudi duvan iz svoje kutije.
- ‘E, ‘oće kiša đede slobodno, čim ti nudiš duvan’, uzvrati mu Đurica motajući škiju“ (Kiša će)
„Hercegovački seljak se pod pritiskom vlasti odricao svega i svačega, ali da ne smije pušiti duvan koji je lično sadio, na ime obaveznog otkupa, to nije moglo biti.“
Uz miris hercegovačke škije odmarali su se i volovi i konji, u nauzama između dvije brazde, između dva tovara..“(Avan)
- „ Đe si sakrila duvan? Jutros si mi rekla da imaš!“
- ,.Šta sam ti rekla? Kad? Pa ja tebe sad novi put vidim! Kakav crni duvan, mi smo predali sve još kad je bio otkup.“
- Ako je bila naivna jutros kod crkve, sad više nije. „Eto mu ga, sve što nađe nek ponese ćaći u Nevesinje“ (Jovana iz Donje Vrbice)
„Dok je zamicao krivudavim puteljkom koji je vodio na glavni“ put prema gradu, Milovan je stajao nepomičan pored duvaništa, stiskajući u ruci komad papira na kome je procjenitelj upisao iznos koji pod jesen treba predati u otkupnu stanicu. Dok se neki lagani ljetni vjetar poigravao sa zelenim listovima u duvaništu, u oku hercegovačkog domaćina zaiskrila je nada da će na jesen ipak preteći koja lula duvana“. (Procjenitelj)
Posebno izdvajamo priče sa likovima hercegovačkih žena (Jovana, Jovana iz Donje Vrbice, Rista…kao i junakinje iz priča Pita, Obična seoska priča, Ruskinja…) koje ostaju trajni simboli snage i optimizma pred teškim životnim udesom kome odolijevaju.
„Zato, neka ove priče žive i prenose, uz miris hercegovačke škije, vatru jednog naroda i kraja, neugaslu do vremena našeg, neka nas pouče, zamisle, nasmiju, iz srca izvuku i poneku suzu i uzdah za prošlošću…jer korijeni nas današnjih su u nama prošlim, a i najljepše je upravo ono čega se sjećamo.
Pored autora, učesnici na promociji će biti Miodrag Hrnjez Ljumo i Novica Telebak Teni, a program vodi Rato Mijanović.
Ostavi komentar