Životni poziv – ARHITEKTURA: NEOGRANIČENA INSPIRACIJA

„Norveška arhitektura mnogo se razlikuje od arhitekture naših krajeva, zbog sasvim drugačijeg podneblja, gdje je gradnja prilagođena oštrim klimatskim uslovima. Norvežani, u velikoj mjeri koriste tradicionalni materijal, drvo, od kog je izgrađena većina stambenih objekata. Obrada i gradnja od ovog materijala su im na veoma visokom nivou. Gdje god da se okrenete ugledaćete tu, karakterističnu, romantičnu sliku drvenih kuća u nizu. Posljednjih godina, Norveška je doživjela arhitektonski bum, čemu svjedoči niz inovativnih objekata, koji su je pretvorili u arhitektonsku laboratoriju. Veliki akcenat stavljaju na održivu gradnju, izgradnju ‘pametnih‘ zgrada, dok su forme veoma smjele i izmamljuju oduševljenje i stanovništva i posjetilaca”, ushićeno govori Trebinjka ĐURĐINA SEKEREZ, koja se pred novogodišnje praznike vratila iz ove zemlje, gdje je boravila na stručnom usavršavanju.

Diplomirani inžinjer arhitekture, sa priznanjem za najboljeg studenta generacije na Arhitektonsko – građevinsko – geodetskom fakultetu u Banjaluci, u ovoj evropskoj zemlji radila je svoju master tezu. Boravak od četiri i po mjeseca doživljava neprocjenjivom avanturom, gdje je svim čulima utolila glad za novim saznanjima.

Opredijelivši se, prije pet godina, za studij arhitekture, priča nam, napravila je pravi korak. Probudila u sebi odavno potisnutu strast da svemu što dotakne da puni oblik i formu. Nekadašnje materijale, poput zemlje, papira, lego kocaka ili plastelina, zamijenila je konkretnijim.

„Uvijek sam nešto ukrašavala. Od malih nogu sam zaljubljenik u umjetnost, posebno crtanje. Igrala sam dugo godina i folklor, pjevala u crkvenom horu i u izvornoj grupi ‘Nagorkinje‘. Crtala sam neprekidno sve do srednje škole. Srećom, vratila sam se tome na fakultetu i sada je crtež, ponovo postao jedan od načina mog izražavanja“, kaže nam ova mlada Trebinjka, ne skrivajući zadovoljstvo što je sebe na vrijeme pronašla.

Njen trud, rad i odricanja prepoznati su i vrednovani na kraju fakulteta. Međutim, u njenom slučaju, nagrada je došla kao podstrek da rad na sebi tu ne zaustavi, već da talenat nadogradi. Tako je, ne premišljajući se „ni sekund“, po preuzimanju diplome 2017. godine, odmah konkurisala na  Erasmus+ program za odlazak na razmjenu studenata na prestižni  Univerzitet za nauku i tehnologiju u Trondhejmu, u Norveškoj. Odluka, koju danas smatra najlogičnijom i vrijednom svakog trenutka provedenog u učenju i širenju sopstvenih vidika.

„Preda mnom su se otvorila vrata za usavršavanje, sticanje novih znanja i iskustava na prestižnom univerzitetu. Bila sam oduševljena, uzbuđena, ali i uplašena da li ću se snaći. Naišla sam na dobro organizovan sistem rada. Naučila mnogo. Upoznala drugačiji pristup arhitekturi, dosta slobodniji, sa velikim akcentom na održivu gradnju, kako kroz obrazovni sistem, tako i u praksi. Uz mentora i sa kolegama dijelila sam studio u kome smo svakodnevno radili na master tezama, razmjenjivali mišljenja, iskustva, družili se. S obzirom da sam u Banjaluci odslušala i položila sve ispite, ostao mi je samo master rad, pa u Norveškoj nisam morala slušati predavanja. Ipak, često sam prisustvovala, meni tematski interesantnim, posebno kod predavača iz različitih zemalja svijeta“.

Sa diplomskog ispita

Priča nam da školovanje u inostranstvu iziskuje mnogo posvećenosti, ali da je sve, s obzirom na tamošnju organizovanost, prilagođeno prvenstveno potrebama studenata. Ne skriva oduševljenje, na prvom mjestu, samim načinom školovanja i obrazovanja.

„Sve nam je bilo dostupno, od literature, neophodnih prostora za svaku struku, izvođenja prakse, materijala, alata, tehnike i tehnologije potrebnih za vježbe. Generalno, mnogo se ulaže. Najznačajnije je što smo imali mnogo pratkičnog rada, pa se studenti, uporedo, susreću s onim što uče. Dok sam bila u Norveškoj, mnogo mojih kolega je odrađivalo stručnu praksu, paralelno sa studijama. Tamo se studenti podstiču na napredak. Mnogo se radi, a rad je adekvatno vrednovan i plaćen.“

Sa kolegama, volontiranje, Dani arhitekture u Banjaluci 2017.

Bez obzira na svu težinu, kako fakulteta, tako i master studija, ova mlada dama kaže da joj se sav trud isplatio. Ne samo jer u Banjaluci već odrađuje pripravnički u struci, nego i zbog činjenice da se bavi onim što najviše voli. Individualnost je ispoljila već na fakultetu. Rad na master tezi u Norveškoj, upotpunio je, kako kaže, njenu percepciju same sebe.

Veoma je važno raditi na očuvanju identiteta koji Trebinje kao grad ima i zaštiti ga od narušavanja, a pri tom nuditi nova, promišljena rješenja koja će sadržati paralelu između tradicije i moderne. Živimo u periodu ubrzane urbanizacije, gdje se u trci za profitom ispunjavaju želje arhitektonski neosvješćenih investitora, a stav arhitekte zanemaruje, te time gubimo kvalitet, dobijamo lošu arhitekturu, narušavamo sliku grada i njegov identitet

Avanturističkog duha, sa spremnošću za susretima sa nepoznatim, Đurđina akcentuje da ju je Norveška mnogo promijenila. To putovanje, poput mnogih drugih, kroz folklorno društvo, te studijsko za Budimpeštu na prvoj godini arhitekture, doprinijeli su, da je sa svoje 24 godine bogatija, ne samo znanjem, nego i duhom.

„Veoma su mi važna i prijateljstva i kontakti koje sam izgradila. Upoznala sam ljude iz različitih zemalja svijeta, njihov mentalitet, kulturu, družili smo se i, što je najvažnije, ostali u kontaktu. Sa prijateljima, koje sam stekla u Trondhejmu, obišla sam par okolnih gradova i sve vrijeme boravka upijala svu ljepotu arhitektonskih građevina. Iste utiske nosim i iz prelijepe Budimpešte. Obilazili smo grad i okolinu, skicirali karakteristična mjesta, detalje koji su nam bili zanimljivi. Učili smo da posmatramo arhitekturu, zapažamo detalje i viđeno prenosimo na papir. Pri tom, ovo putovanje bilo je značajno za nas kao generaciju. Bolje smo se upoznali, družili i izgradili prijateljstva za cijeli život!“

Sebe ne štedi kada je rad u pitanju. Na umjetnost i arhitekturu polaže mnogo i kroz takvu prizmu, najčešće impulsivno, reaguje na okruženje. Kako u šali kaže, u skoro svakom prostoru u koji uđe, zagleda plafon, zidove ili nešto drugo, te joj se „omakne“ da enterijere i prokomentariše.

Ne spada u osobe koje vole da planiraju. Ali, zato pripada ambicioznim. U mnogome je zahvalna porodici na konstantnom razumijevanju i podršci. Ističe da je zadovoljna svim što je do sada ostvarila. Uz posao, glavna preokupacija joj je priprema za odbranu master rada, nakon koje će postati Magistar arhitekture i urbanizma.

Ipak, titule joj nisu najvažnije. Sebe je već dovoljno afirmisala i najveća joj je želja da u svom poslu uživa. Nada se da će u svoj raspored, u dogledno vrijeme, uspjeti da ucrta i novo putovanje.

„Već dugo imam želju da odem u Rim. Grad bogate istorije i antičke kulture od koje je opstalo mnogo spomenika do danas. Toliko sam učila o njemu, njegovoj slojevitosti u arhitekturi, mogućnosti da na objektima pročitate periode u kojima su građeni, karakteristike građenja i slično. Opčinjena sam tom italijanskom prestonicom i nadam se da ćemo se uskoro sresti!“

Trebinje je arhitektonski očuvan grad

„Arhitektura je mnogo uticala na mene. Upoznavanje sa svim što pruža, mogućnosti da formiram, oblikujem prostor, uz različita ograničenja koja prate proces projektovanja, predstavljaju izazov, ali i mjesto gdje mogu da iskažem sebe, svoju kreativnost, način razmišljanja. Koliko god da je zahtijevno i teško, ljubav prema onome što radite može iznjedriti samo dobre rezultate. Kroz učenje o arhitekturi postala sam i svjesnija vrijednosti svog rodnog mjesta i ponosnija što potičem iz tako lijepog grada kakav je Trebinje. Ima neki poseban duh mjesta, nešto što te uvijek vuče da mu se vraćaš. Jedna od meni dražih građevina je Arslanagića most, najstariji most na Trebišnjici sa velikom kulturološkom, graditeljskom i estetskom vrijednošću. Želim da dodam da je veoma važno raditi na očuvanju identiteta koji Trebinje kao grad ima i zaštiti ga od narušavanja, a pri tom nuditi nova, promišljena rješenja koja će sadržati paralelu između tradicije i moderne. Živimo u periodu ubrzane urbanizacije, gdje se u trci za profitom ispunjavaju želje arhitektonski neosvješćenih investitora, a stav arhitekte zanemaruje, te time gubimo kvalitet, dobijamo lošu arhitekturu, narušavamo sliku grada i njegov identitet“.

Nezamjenljiv prostor – maketarnica

„Već u prvoj sedmici boravka u Trondhejmu obišla sam mnogo toga, ali mjesto, koje je meni bilo omiljeno i na koje sam često odlazila je fjord, gdje se rijeka Nidelva susreće sa fjordom u Trondhejmu, trećem po veličini u Norveškoj. Takođe, divno mjesto je uzvišenje na kome se nalazi Kristensten tvrđava, odakle se pruža nestvaran pogled na cijeli grad. Jedan od objekata koji čini sliku grada prepoznatljivom je gotička katedrala Nidaros, ogromna i, zahvaljujući svom položaju, saglediva iz više dijelova grada. Ipak, prostor u kome sam najviše boravila u Norveškoj i sa žarom odlazila, je maketarnica sa mnoštvom mašina za obradu različitih vrsta materijala, naročito drveta, od kojih smo pravili naše makete. Bili smo u prilici da materijalizujemo svoje ideje, pa je za sve nas, studente arhitekture, maketarnica predstavljala važno mjesto za boravak i rad“.

Izvor: Maja BEGENIŠIĆ/Glas Trebinja

 28 

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.