Korporativka je skup koji firma pred novu godinu organizuje u nekom restoranu. U Rusiji je to skoro obavezno. Ranije nisam prisustvovao takvim skupovima, a čudilo me zašto se o tome toliko govori. Rusi koji su radili kod nas radovali su se tom događaju.
Polovinom decembra bilo je teško rezervisati slobodan restoran. Proslava se mogla zakazati ranije, ali je direktor rekao da naša firma radi do kraja decembra i da Novu godinu možemo obilježiti samo na kraju mjeseca. Na početku decembra ispraćati staru godinu, besmisleno.
U Ufi je postojao i srpski restoran, „Balkan gril”. Otišao sam tamo, ali mi je vlasnik objasnio da su kod njega svi termini popunjeni. S obzirom da nas nije bilo mnogo, on nam je predložio da nam obezbijedi jedan veći separe njegovog restorana, pod uslovom da skup bude oko 13 časova. Direktor se složio, ali neke ruske koleginice nisu bile zadovoljne terminom. Predlagale su da ponovo odem u restoran i da zamolim da počne bar malo kasnije, međutim direktor je rekao da je odluka konačna.
Svi Rusi su bili lijepo obučeni. Bili su više svečani nego Srbi.
Među posljednjim se pojavila Julija Nikolajevna, naš knjigovođa, koja je praktično utrčala u restoran u kome su mjesta već bila zauzeta. Bila je oskudno odjevena u tankoj haljini, na glavi je imala crvenu periku sa upadljivim rogovima. Njen dolazak propraćen je aplauzom.
Bila je glasna i vesela. Na skupu na kome je bilo svega pet žena, a nekoliko puta više muškaraca, postala je glavna zvijezda večeri. Dugo poslije zabave se za nju govorilo da je naša zvijezda. Za manje od sat vremena već je bila prilično pijana. Mnogo je psovala, a kad se napila psovke su postajale sve vulgarnije. Neki Srbi su takođe bili pijani i njima je bilo zabavno razgovarati sa njom.
Na početku, obratio nam se direktor, požilo uspješnu nastupajuću godinu, rekao da se nada da će naši građevinari pobijediti rusku zimu i da ćemo ispoštovati sve rokove na kojima investitori insistiraju. Zbog poslovnih obaveza morao je da putuje u Moskvu i zato je ranije napustio skup.
Hrana je bila dobra i svi su bili zadovoljni. Mi smo ponosno govorili da je to srpska kuhinja. Zaposleni su uz zdravice govorili svoje želje, uz česte šale dok je kod Rusa bila obavezna muzika za ples. Oni vole i da pjevaju uživo. Naši nisu bili mnogo zainteresovani za igru i pjesmu, a mnogi nisu htjeli ni zdravice da govore. Više smo uživali u jelu i piću.
Rusi nas nisu razumjeli, nije im bilo jasno kako neko neće da otpleše sa koleginicom. Posebno ako ona predlaže ples. Još manje su razumjeli kad se pojača naša novokomponovana muzika i kad dvojica, trojica pijanih krenu da zvižde ili da vrište. Nažalost, bilo je mnogo pijanih.
Marina je bila u elementu, a pored nje, u centru pažnje, je bio i naš poslovođa Tihomir Živković. Nekoliko dana pred skup prosijedi Tika ofarbao je i kosu i bradu. Obukao je i crno odijelo, kravatu i crni kaput. Odavno je ubijedio sebe da lijepo izgleda, a isto tako je bio ubijeđen da prelijepo igra i pleše.
Najzabavniji trenutak je bio kad je on krenuo sa igrom. Marina nije imala preveliku želju da igra uz muziku, više je voljela votku. Vidjevši da Srbi izbjegavaju da igraju, krenula je jednog po jednog da izaziva. Naš arhitekta, koji je ranije profesionalno igrao u folkloru, krenuo je ka izlazu, a Marina je, vidjevši ga, skočila zatraživši igru. On je prihvatio i svojim nastupom sve oduševio, a Marinu ismijao.
Igrala je loše, a u pijanom stanju loše se i kretala. Pored njega više je ličila na plastičnu lutku nego na devojku. Na kraju pjesme, on je produžio svojim putem, a ona se vratila na svoje mjesto i više nije igrala.
Nastavila je da pije, postajala je sve glasnija, a psovke su bile sve češće. Kad je sekretarica krenula kući i kad se od svih opraštala, Marina joj je rekla nekoliko ružnih i previše vulgarnih riječi. Poslije toga sjela je u taksi i otišla do jednog našeg poslovođe sa kojim je bila u vezi, a koji nije htio da dođe na proslavu.
Ja sam bio malo razočaran. Iskreno sam više očekivao od korporativke.
Mislio sam da Srbi i Rusi mogu zajedno da se dobro zabave i provedu.
Ili im, ipak, nije bio dan za proslavu.
Goran Antonić, Rusija
Be the first to comment