Nije škola kenjac

Nije kenjac ni onaj koji ide u nju. Кenjac može biti samo onaj ko školu i školstvo drži u lošem stanju. Porodica na prvom i škola na drugom mjestu, dva su glavna oličja društva. Jačanjem porodice i škole imaćemo zdravo društvo.

U kakvom je stanju školski sistem Republike Srpske?

Nalazimo se u vremenu u kojem nas je po popisu iz 2013. godine oko milion. Ta brojka poražavajuća je u odnosu na onu sa prethodnog popisa, a nažalost i za trenutnu brojku. Sve nas je manje. Budućnost jedne države su njena djeca. Jedino logično rješenje je ulaganje u mlade. Ulaganjem u školu, ulažemo u mlade i time gradimo budućnost naše zemlje.

Škola je vaspitna i obrazovna ustanova. Da li je tako i u stvarnosti ili je samo ostala definicija?

Osnovno i srednje obrazovanje u Republici Srpskoj svodi se na to da imamo mnogo više uspjeha na papiru od uspjeha koje nam realno stanje pruža. Događa se da jedan gimnazijalac nikad nije bio u pozorištu, „jer ga to smara“, ali zato nije preskočio pijanstvo i sve nove internet trendove. Događa se, vjerovali ili ne, da nepismeni ljudi izrastu iz gimnazijalaca. Zašto je to tako? Zato što se čini „medvjeđa usluga“ zavodu za statistiku. Onda slika nije toliko siva, ali ipak, kad njihov rad treba izaći na vidjelo, u mnoštvu primjera pokaže se kao neuspješan projekat.

Još tužnije je da danas diplome imaju i oni koji nisu bili maturanti. Кupovina diploma postala je nešto normalno i svakodnevno. Ne kupuju se samo diplome fakulteta, već masovno i niža zvanja, srednja „stručna“ sprema.

Iz dana u dan sve je više zvanja, a da li je i znanja?

Pored kupovine diploma, imamo i stečene diplome sa pojedinih privatnih fakulteta koji ne mogu ni u kom segmentu parirati zvanju nekog doktora, pravnika, ekonomiste. . .

Studenata je nikad više, što bi trebalo biti za ponos. Ali, da li je to prava slika ponosa i budućnost Republike Srpske?

Prosječan student bira zanimanje koje će ga poslati na zapad. Prosječan student se ne buni zbog toga. On ne misli na budućnost zemlje, ali to nije njegova krivica. On je navikao da bude, još kao đak osnovne i srednje škole, gažen u svakom zahtjevu. Navikao je na nepravdu. Zaboravio je da je njegov stariji kolega za svoja prava danima borio na ulicama, tučen, hapšen, ali je ostajao istrajan. Navikao je i da bude dio ovog društva koje poprima sve više nezdravih stvari, društva u kojem rijaliti, ne samo da je omiljena zanimacija, već i stil života.

Danas je ponižen.

Za koga da se bori? Da bi mu okačili etiketu negativca? Njaga to ne zanima. Oči su mu uprte za boljim životom sutra i pristojnim primanjima. Svjestan je da će do toga teško doći u svom rodnom gradu, bez dodatnog poniženja. Ipak, čast izuzecima.

Nažalost, dok taj student bije svoju bitku isključivo za sebe, umoran od sivila njegove zemlje i naviknut na nepravdu, prirodni priraštaj u toj istoj otadžbini svake godine je negativan. Populaciona politika nikakva. Postajemo zemlja starih, dok se mladi navikavaju da još tokom osnovnog obrazovanja, a naročito srednjeg, moraju sami da se brinu za sebe. Кad kažem sami, mislim isključivo na snalaženje preko grbače roditelja.

Rijetko ko je matematiku ili hemiju naučio u „besplatnoj“ školi. Roditelj je, osim za užinu, morao da odvaja i za privatne časove, kako bi njegovo dijete zaradilo znanje. Dopunski časovi, umjesto u školskoj klupi, bili su kod jednog od jačih slojeva današnjeg društva, koji ne plaća nikakav porez za taj posao – privatnih nastavnika koji drže časove za osnovce i srednjoškolce. Tu slabost sistema odlično su primijetili pojedinci koji zadovoljno trljaju ruke na nebrizi naših vladajućih i trulog školskog sistema.

Dok mladi na ovom kontinentu imaju čak i bazene u školama, naše škole jedva da imaju fiskulturne sale koje ne prokišnjavaju ili se ne dijele između više škola.

O vaspitnom odnosu škole prema pojedincu ne treba mnogo trošiti riječi. Ta „vaspitna“ ustanova uvijek je ostala imuna na pojedine „važnije“ đake, dok je većina „običnih“ izvlačila samo glavobolje i pouke da živimo u svijetu nepravde, gdje ni svi u jednom razredu nisu jednaki, a kamoli da treba da se bore protiv toga. Naše škole uče đake da budu poslušni. Uče ih da se uklapaju u taj sistem u kojem ne treba mnogo da se pitaju, a ni da znaju, već samo da se dodvore.

Ne uče ih da budu bolji ljudi, a i dobar dio nastavnika i profesora nema na prvom mjestu znanje učenika, već ispunjen fond časova i dovoljan broj ocjena. Školu ne interesuje privatni problem pojedinca. Pedagoško-psihološka služba pretvorena je u zavod za statistiku, naravno, čast izuzecima. Nastavnik treba prije svega da bude psiholog, da priđe svakom djetetu, da sve od sebe da bi napravio čovjeka koji će biti temelj budućnosti države. Treba da bude treći roditelj svakom svom đaku i da svu svoju djecu podjednako voli, ali, nažalost, to nije tako.

Svjedoci smo nepravde u svakom životnom segmentu, pa se nije čuditi zašto se ona dešava i u našem obrazovnom sistemu.

Čovjek se lakše nauči dok je mlad.

Đ.V. (19 godina)

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.