Petar, 29 godina: Otvoreno pismo sebi, svima i nikome

U našem dobu ne postoji nešto što se zove ‘držati se van politike’. Sve bitne stvari tiču se politike, a politika sama po sebi temelji se na laži, prevari, obmani, mržnji i šizofreniji.” – Džordž Orvel.Sada je pravi trenutak da se opoziciji kaže sve. Da se razumijemo, sve ovo oni znaju što je još gore. Još gore je kada sve znaju, a opet se busaju sa nekim istim pričama kako će oni nešto.

U jeku subotnjih protesta svi moraju biti zajedno zbog višeg i značajnijeg cilja tzv. opšteg dobra… Ovo zvuči otrcano, kao da je nekome stalo do opšteg dobra, al’ ‘ajde da počnem kako drugi počinju.

Često čujemo kako Srbi brzo zaboravljaju. Tačno, zaboravljaju jer se ovdje svaki dan dešava nešto haotično, nerelano i katastrofalno. Ljudi navikli i ogluglali i zbog toga zaboravljaju šta je bilo prije mjesec dana, a kamoli prije godinu, dvije ili više.

Ovo je spisak koji pišem po sjećanju, ne po hronološkom redu. Neću se služiti Guglom kako bi spisak bio što duži, već samo sjećanjem:

Džak sa pokradenim glasovima,
Helikopter i 7 pog*inulih,
Feketić pod snijegom,
Obrenovac pod vodom,

Novinarke koje lako kleknu,
Falsifikovana lična karta,
Gradnja na vrhu Kopaonika,
Vikendice na vodozahvatu na Savi,

Obećanja boljeg života i njihovo konstantno odlaganje za 2, najviše 3 godine,
Gašić kao direktor BIA,
VazduPLOHov direktor Koridora,

Rušenje brda na Koridoru,
Aerodrum u Kraljevu,
Aerodrum u Nišu,
Aerodrum u Beogradu,

Otvaranje semafora, kontejnera i mostova na potocima,
Falsifikovane diploma i lažni doktorati,
Oliver Ivanović,
Beograd na vodi,

Sendviči,
Ucjene zaposlenih u javnom sektoru pred izbore,
Stotine autobusa sa ljudima na mitinzima,
Nenormalno visoke i nepotrebne subvencije strancima,

Tabloidno blaćenje,
Potpuna kontrola i cenzura medija,
Zvonce u Skupštini kao glas da poslanici glasaju ZA,
Savjet za saradnju sa Rusijom i Kinom,

Preletači, preletači, preletači,
Rušenje u Savamali i smrt čuvara,
Kosovo kao vječiti problem kojim se maskiraju svi drugi problemi koji nemaju veze sa Kosovom,

Novogodišnja rasvjeta,
Gradnja mini-hidroelektrana,
Karić se vratio u Srbiju,
Kriminalci pušteni na slobodu,

Nijedan osuđen tajkun,
Smanjene plate i penzije,
Ukinute pogodnosti trudnicama,
… … … … …

Skoro mi je jedna drugarica rekla, koja takođe ide redovno na proteste, da želi da ode odavde i da neće dozvoliti da njena djeca uopšte znaju za pjesmu Šejn. Ne zato što je pjesma loša, već zato što je ta pjesma obilježila naše djetinjstvo na isti način na koji nam danas obilježava mladost. I kako stvari stoje, ta pjesma će obilježiti živote mnogih generacija koje tek dolaze u ovoj sumornoj i izmučenoj zemlji. Postaje tužno slušati je iznova, a uvijek istim povodom.

Redovno učestvujem na subotnjim protestima 1 od 5 miliona. Toliko redovno da subotom zapostavljam svoje obaveze i vrijeme za druge stvari planiram u odnosu na protest. Kažu mi da sam lud, da se ne ložim i ne glupiram, da to vrijeme uložim u pametnije stvari. Znam da su ti ljudi u pravu, ali koliko ih volim jer me dobronamjerno savjetuju, toliko ih i mrzim jer nisu sa mnom na ulici.

Kada smo kod ulice… Na njoj smo bili i prije 20 godina (izgovoriti ovo naglas), sa roditeljima za ruku ili na ramenima, zviždali u pištaljke (koje smo tada dobijali a sada ih kupujemo za 100 kinti), lupali u šerpe i lonce, plakali i smijali se. Nismo znali šta se tačno dešava, ali smo dovoljno kapirali da je u pitanju nešto jako ozbiljno.

Toliko sam to ozbiljno shvatio da sam ulazio u kancelarije lokalnog pokreta Otpor i krao gomilu naljepnica Glasam da talasam, Sloboda se piše bez N, Mir se piše bez A, Gotov je! i sam ih lijepio po gradu. Od nekih kevinih krpa sam napravio zastavu Otpora i natakario je na plastičnu vodovodnu cijev, pa sam sa tom zastavom dočekao starije koji su se kao hrabri osvajači vratili autobusima iz Beograda, kada se kidisalo na Skupštinu i RTS. Tada sam imao 9 godina.

Danas imam 29. Od tada do danas se desilo svašta. I ništa. Ne možemo da kažemo da se zemlja nije pomjerila sa mrtve tačke na kojoj je bila, bilo bi nepošteno. Ali ljudi, zajebali su nas. Debelo su nas zajebali. Naše roditelje i nas. Naše prijatelje, naše učitelje, nastavnike i profesore, naše ljekare, našu vojsku i policiju, sve nas zajedno. Milione ljudi je zajebalo njih nekoliko stotina!

Sada smo mi odrasli ljudi, neki imaju svoju djecu i danas ih izvode na ulicu kao naši roditelji nas. Sada smo dovoljno zreli da zaključimo kako su se stvari odvijale, ko je koga prevario i kako, ko je ispunjavao obećanja, a ko je lagao i ko je i na koji način kočio prave promjene koje nismo dočekali. Danas nam je svima sve jasno.

Mnogo je vremena protraćeno, mnogo je obećanja pogaženo, mnogo je ljudi otišlo, mnogi će tek da odu, mnogo ih je razočarano. Kada bismo gledali film po ovom scenariju, ne znam ko na kraju ne bi imao barem knedlu u grlu. Dovoljno je da znaš da je neko zapalio u Ameriku i da se neće vidjeti sa svojima, sa prijateljima sve dok ne dobije nekakve papire. A taj proces traje godinama. Ljudi su očajni i riješili su da im je takav izlaz, bolji od ostanka. Nije taj odlazak sam po sebi loš, da budem jasan. Loše je što se niko ne vraća!

Subota je dan kada na jednom mjestu možeš sresti nevjerovatne ljude. Neobjašnjiva je ta pozitivna energija kojom svi zrače jer znaju da su svi zajedno, zbog istog cilja na toj ulici. Čak su i vremenski uslovi nebitni. Sve je to super, ali me uvijek pokosi misao ŠTA DALJE?! KO DALJE?! KAKO DALJE?!

ŠTA DALJE?!

Svi znamo da je to „ŠTA?!“ normalan život u svojoj zemlji. Uf kakav cilj! Pa da, toliko smo operisani, uništeni i očajni da nam to zvuči nedostižno, nerealno, nemoguće. Pa zamisli se samo nad ovom rečenicom! Da ti normalan život u svojoj zemlji zvuči nenormalno?! Koliko si samo prevrnutih očiju i odmahivanja rukom vidio/la na sam pomen normalne Srbije?!

Sve je degradirano, sve je uništeno. Prodaju nam priče da je dobro i da će biti bolje. U stvari, više nam i ne prodaju jer takve priče mi ne kupujemo. Alo bre, prošli smo mi to! Prošli smo sve one momente kada je bilo dovoljno da obećavate veće plate, više stranih investicija, veću zaposlenost, oživljavanje sela i poljoprivrede i sprječavanje odliva mozgova i da se vaši planovi i programi, vaše tačke na papiru na tome završe.

Ne znam kako je opozicija sada smislila da joj narod vjeruje kada za sve ono vrijeme po ovom pitanju nisu radili apsolutno ništa. Jedino što su radili je da su se žalili zašto ih nema u medijima. Jedan je rekao da mu ništa ne znači pojavljivanje na manjim portalima kada ovog gleda 2 miliona ljudi. Tačno, ali ja sam jedan od onih koji prati te male portale. I to mi dovoljno govori da ste sposobni samo kada imate pažnju medija. Pa čekajte, tako svako može da se bavi politikom tj. onom politikom kako je vi doživljavate.

KAKO DALJE?!

Ključno pitanje je „KAKO?!“ Kako ćete obezbijediti veće plate, kako ćete dovesti strance koji će ovdje da ulažu, a da nije model 10000 evra po radniku, kako ćete i gdje da zapošljavate ljude a da nisu javna preduzeća i administracija koja isisava novac. Kako ćete spriječiti da ljudi odlaze? Koji su to načini, kakav je to plan, ko ga je napisao, ko za njega garantuje i čime?! Koliko vam je vremena za to potrebno? Kako ćemo biti upoznati sa rezultatima tog plana?!

Naučili ste da je dovoljno reći MI ĆEMO i da se priča na tome završi. E, pa to vaše „mi ćemo“ nas je koštalo ovih 20 godina u kojima se desilo svašta a nije se desilo ništa! Bili ste sposobni i još uvijek ste da vodite svoje biznise, da koristite položaje kako biste uvećavali sopstveno bogastvo. Za to imate plan, za to imate ideje i pozitivne rezultate. A za ovo zbog čega su vam ljudi dali povjerenje – nemate!

U ovoj zemlji je bre ub*ijen premijer, ub*ijeni novinari, politički neistomišljenici! Ovdje se krivicom žonglira sa jednih na druge, a ni jedni ni drugi ne hapse i ne osuđuju ove prethodne. Nema nikakve odgovornosti, svako radi šta hoće i šta mu u tom trenutku padne na pamet!

I ono malo temelja sistema koje je građeno, uništeno je. Nema osnove, nema temelja… Samo zemlja, isprevrtana i uništena, kisjela.

Kako će sistem da funkcioniše i ko će da ga čuva, kada ovdje akademska zajednica ne smjie prva da ustane i da kaže NE MOŽE OVO OVAKO ROĐACI, MNOGO STE ZAIGRALI! Svi ćute i komentarišu u svoja čuvena četiri zida.

Pričamo kako političari imaju sitne i krupne interese? Pa onda su svi takvi. I akademska zajednica i vojska i policija… Svi čuvaju svoje interese, svoja radna mjesta i ćute. Pa onda ne možemo biti ljuti samo na političare. Naša tišina im daje legitimet da rade šta žele i da svakom novom malverzacijom pomijeraju granice i testiraju našu izdržljivost. Njihov sistem je APP – ako prođe, prođe. A prolazi im sve jer u toj gromoglasnoj tišini nastaje haos i razvaljivanje zajedničke države!

Kako smo ljuti na političare, treba da budemo ljuti na sve zaposlene u javnom sektoru koji žive od novca koji nam država uzima kroz poreze, kroz smanjene plate i penzije i kroz razne druge namete od kojih ova zemlja jedino i živi. Čuj živi, održava se u životu.

KO DALJE?!

I danas mislite da je dovoljno da budete dio šetnje da biste se oprali? Da bi ljudi sve ovo iznad zaboravili i prihvatili vas objeručke samo zato što je ovaj trenutni najgori do sada? Pa ne znam kako ste to mislili. Kako, kojim planom, kojom idejom, kojom garancijom, kojim ljudima?! Da se ne ponavljamo… A i vi se ne morate ponavljati. Rasturili ste sopstvene stranke u kojima ste do juče bili zajedno iza nekog programa i ideje. Svako se odvojio sa svojim novim logom, zastavom i bojom. Sa novom kancelarijom i nekom novom filozofijom.

Sada je pravi trenutak da se opoziciji kaže sve. Da se razumijemo, sve ovo oni znaju što je još gore. Još gore je kada sve znaju, a opet se busaju sa nekim istim pričama kako će oni nešto. Oni jedino što treba da urade je da zauvijek odu i priznaju da su sjebali sve u šta su ljudi vjerovali i što je danas uopšte postojala mogućnost da ovaj trenutni dođe na vlast. Samo to je dovoljno da opozicija ode da se bavi nečim drugim!

To je najispravnije što bi mogli da urade pa da barem ostanu upamćeni po tome. Ovako ćemo ih pamtiti kao ljude koji su nam zavukli svima do balčaka pa se ponovo nude, sa nekim prostim “Pogriješili smo, ali ajde ponovo da probamo”.

Mene ničija pojava na tom građanskom protestu ne može sa istog da otjera ili da mi zgadi sopstveno prisustvo na ulici. Koliko god mi iz peta krene krv kada vidim pojedince o kojima sam ovdje govorio, ne dozvoljavam da se zbog njih povučem. Sada sam shvatio. Pa ovo pismo nije ni za koga ili svakoga!

Ovo pismo je upućeno baš njima! Tebi, tebi, tebi tamo i tebi koji se pojavljujete sa tjelohraniteljima, tebi koji uveliko primaš preletače iz stranaka koje je istorija davno trebala da pregazi, tebi koji si bio najljepši ali više nisi, tebi koji previše voliš taj istok, mada dvojica vas je, tebi koji ne možeš da se kontrolišeš u situacijama kada je potrebno.

Vi ste ta opozicija, vi ste ti ljudi koji se ponavljaju, nekada zajedno, danas odvojeno, pa opet zajedno, pa će biti opet odvojeno. Pa nije moguće ući vam u planove i kombinacije. To ste do perfekcije usavršili. Samo zaboravljate da smo i mi daleko, daleko komplikovaniji za preveslati nas, svjesniji i kritičniji.

Kada u ovoj situaciji kažeš nešto što zaista misliš ili što većina misli, odmah si obilježen kao neko ko ne želi promjene, kao neko ko ne želi da ova vlast ode i savjetuju te da nije dobro vrijeme da se sada priča o tome. E pa dosta je tih savjeta šapatom na uvo, preporuka i prenesenih savjeta od Miće, Janka, Pere, Žike.

Dosta je onih sačekaj, pusti, smiri se, iskuliraj, ne zalijeći se i ostalih jutro je pametnije od večeri fazona. Prošla su ovdje mnoga jutra i ništa se nije desilo. Osim što je ta pamet koju je jutro donijelo, davno odletjela u neke normalnije i pristojnije krajeve.

P.S. Pismo sačuvati i godinu po potrebi mijenjati, jer niko se ovdje neće ćerati, samo će se Šejn slušati. Još.

Petar, 29 godina, Srbija
25. januar 2019. godine