U pabu u Melburnu, ranih devedesetih, upita me neko odakle sam. Odgovorio sam iz Srbije, a on:„A gdje ti je kalašnjikov”? Jedan drugi, onako pijan, govorio je da Srbe treba ograditi zidom visine tri metra da ne pou*bijaju okolne narode. U takvoj sredini živjeli smo mi Srbi i odgajali svoju djecu, a onda se pojavio Nole…
Subotom uveče, Australijanci, oni uglavnom nešto mlađi, provode vrijeme u omiljenom pabu, uz priču, druženje i dosta alkohola. Ranih devedesetih, kad sam došao u Melburn, u jednom takvom pabu i veselom društvu upita me neko odakle sam. Kad sam rekao da dolazim iz Srbije, pokušao je da bude duhovit pa mi je postavio i potpitanje:„ A gdje ti je kalašnjikov?”
Kasnije, jedan drugi, onako pijan, govorio je da Srbe treba ograditi zidom visine tri metra da ne pou*bijaju okolne narode.
Ne treba mnogo zamjeriti ovim mladim ljudima, skromne opšte kulture, kojima cjelokupno znanje potiče od odgledanih TV programa.
Ovdašnji mediji krvnički su nas sata*nizovali i to redovno po stereotipu o Srbima kao ub*icama, sil*ovateljima, osvajačima i zl*očincima. U dalekoj Australiji ovo je bilo dominantno mišljenje, a u takvoj sredini živjeli smo mi Srbi i odgajali svoju djecu.
Trudio se ti koliko hoćeš, ali asimilacija je neumoljiva. Normalno je da nam djeca zavole svoju lijepu zemlju u kojoj su rođeni i u kojoj srećno i spokojno provode djetinjstvo. Oni su tako Australijanci, a otac im je Srbin koji psuje dok vozi. Koji čak i brani zl*očince Karadžića i Mladića, a Srbija je zemlja ratova u kojoj se jedu sarma i ćevapi.
A onda se pojavio Nole.
Dan poslije prve pobjede Novaka Đokovića na australijskom otvorenom prvenstvu, dolazim na posao a tamo me dočekuju aplauzom. Vrlo brzo zove me sekretarica, kaže da gazda hoće da me vidi, a to nikada ne sluti na dobro…
Bojažljivo odlazim u njegovu kancelariju, a on me onako uzbuđen ispituje, ko je taj Đoković. Ja na brzinu slagah da mi Srbi imamo takvih kao on koliko hoćeš.
Na sljedećem prvenstvu Australije, moje dvoje male djece, mladih Australijanaca netremice gledaju prenos.
Vidim da je Bog ugodio da igraju Đoković i Hjuit, legenda australijanskog tenisa, nekadašnji broj jedan, pobjednik Vimbldona, obožavan među lokalnim stanovništvom.
Pravim se lud, pa pitam ko igra, a kćerkica me oštro pogleda i kaže: „Đoković i Hjuit”. Udahnem duboko, skupim hrabrost, i upitam za koga navijaju. Sinčić mi odmah reče:„ Pa za Đokovića”! Poslije kraćeg potajnog oduševljenja, sada ohrabren upitam a zašto, a ćerka mi kratko kaže:„Zato što je Srbin“!
Da sam ja netko, što bi rekli sarajevski „Indeksi”, umjesto one kineske muzičke fontane na mojoj Slaviji podigao bih veliki spomenik Novaku Đokoviću, jer je on za svoju otadžbinu uradio mnogo više nego svi drugi kada se saberu zajedno.
Be the first to comment