Bio je to vreo ljetnji dan u Melburnu, prazne ulice i prepune plaže. Prijatelj me nazvao i panično zamolio da odem do njegove majke i odvezem je do najbliže crkve jer on ne može da napusti posao.
Njegova majka i on su bili izbjeglice koje su prošle sve golgote Sarajeva i nekako na kraju stigli do kraja svijeta, u Australiju.
On je nekako, ipak, koliko toliko, za sobom ostavio gorke uspomene, ali majka to nije mogla. Živjela je u teškoj depresiji, pričala je vrlo malo, a nikad ne pominjući prošlost.
Prijatelj mi je samo objasnio da ga je majka nazvala u vrlo lošem stanju i preklinjala da mora do crkve da zapali svijeću.
Odmah sam otišao do njihove kuće pa majku odvezao do najbliže srpske crkve u radničkom predgrađu. Crkva je bila zaključana, ali pored hrama je parohoijska kuća.
Vrata mi je otvorila lokalna popadija, dala mi je ključ i kratko objasnila da kada završimo vratim ključ, a da pare možemo da ostavimo pored ikone.
Ušli smo u hram, majka je odmah zapalila svijeću, a onda ukočeno, potpuno nepomično gledala u plamen dugo, dugo, sve dok svijeća nije potpuno izgorjela.
A onda je nastavila da gleda u mjesto gdje je stajala izorena voštanica.
Tiho sam joj prišao i što sam mogao opreznije rekao da bi mogli sada da se vratimo kući. Trgla se, a onda odsutno i mirno bez riječi krenula iz crkve.
Vratio sam popadiji ključ i krenuli smo do parkiranih kola.
Tada je sa verande supruga sveštenika što je mogla glasnije uzviknula: „A jeste li ostavili pare pored ikone”!
Bio je to vreo ljetnji dan u Melburnu, prazne ulice i prepune plaže.
Be the first to comment