„Dešavalo mi se da na Ostrogu vidim lijepu djevojku i da se zaljubim.“
Jedna je od izjava oca Aleksandra Jovanovića ili „monaha Arsenija.“
Monah Arsenije prošao je dug put od Senjaka, elitnog dijela Beograda u kom je odrastao i proveo dio mladosti, do Svete Gore, Dečana, Ostroga i manastira Ribnice gdje se sada nalazi.
Danas monah Arsenije odiše nenametljivim mirom čovjeka koji je „probao sve i prošao svud“, ali na kraju se vratio u svoj dom i tamo gdje je oduvijek pripadao, crkvi.
Monah Arsenije pripada generaciji koja je stasavala krajem ’70. i početkom ’80. godina prošloga vijeka.
„Bili smo djeca Beogradskog asfalta, živjeli smo veoma raspusnim životom. Družio sam se sa članovima Električnog orgazma, Idola, EКV-a. Sve je počelo u diskoteci „Cepelin“, tu smo se počeli samoobožavati. U to vrijeme teškog komunizma Rock ‘n’ roll i droga su nam bili jedini način da pokažemo svoj bunt protiv sistema. Počeli smo sa marihuanom, da bi kasnije završili na kokainu.
Naš manifest je bio:
„Seks droga i Rock ‘n’ roll“, vodili smo se uzrečicom:
„Živi brzo, umri mlad i budi lijep leš.“
U to vrijeme uspio sam da završim stomatologiju kao odličan student, ali samo da bih diplomu dao mami i tati. Кada su mi Beograd i Jugoslavija postali mali, sa grupom prijatelja sam sjeo na avion i otišao u Njujork. Željeli smo da živimo „Američki san.“
U Njujorku sam proveo 7 godina živeći najbludniji mogući život, ni dana bez seksa i droge. Marihuanu sam pušio kao što klinci danas puše cigarete, kokain bih ušmrkivao kada bih naveče izlazio u kafić po novu žensku za narednu noć.
Nakon 7 godina vidio sam da „Američki san“ ne postoji, u Njujorku sam tražio slobodu, ali tamo je najmanje ima, vidio sam da mi je čak i Amerika postala mala. Ni novac, ni žene, ni droga me nisu ispunjavali i praznina je u meni rasla. Planirao sam da stisnem gas na kolima i da se strmoglavim u neki kanjon.
Život mi je spasio jedan poznanik, uzoran pravoslavac koji je zračio unutarnjim spokojem. Dao mi je knjigu o Njagošu vladike Nikolaja Velimirovića, koja govori o univerzumu i Bogu. Ta literatura me je izbavila, bacio sam duvan, drogu i lišio se svih dotadašnjih poroka. Vratio sam se u Srbiju i narednih 8 godina proveo sam u jednom manastiru na planini kao iskušenik, bez kontakta sa svjetovnim, nakon čega sam se zamonašio.
Nažalost, većina mojih drugova iz Beograda nije bila te sreće. Njihovih umiranja sam bio svjedok, pokosila ih je sida, hepatitis, predoziranost ili samoubistvo.
Od mojih drugova iz EКV-a, prvi je od heroina umro Ivica, vjerovatno najbolji bubnjar kojeg je Beograd ikad imao. Zatim je otišao vođa grupe, gitarista Milan, pjevač i nadareni kompozitor. U Londonu se predozirao gitarista Bojan. Poslije svih preminula je Margita, klavijaturista, sva natečena od narkotika alkohola i lijekova.
Najbolniji gubitak za mene je moj drug iz djetinjstva i čovjek koji je sa mnom otišao u Njujork, talentovani slikar Dušan Gerzić Gera, njega je ubio heroin, jer je satana bacila svoje zvjersko oko na njegovu dušu.
Кada sam prije 30 godina donio odluku da budem monah, to je bilo to. Nisam imao dilemu. Naravno ima napada strasti ljudske pale prirode. Na Ostrogu mi se dešavalo da vidim lijepu ženu i zaljubim se, to je jedan trenutak onog starog Ace.
Nažalost, danas i u crkvi ima ljudi koji ne znaju da rade svoj posao. Dođe im čovjek sa problemom, a oni ga pošalju psihijatru. Ne znajući da je molitva najjači botoks.
Ljubavi danas skoro da i nema, ludnice su pune, zatvori prebukirani, roditelji preokupirani, a djeca su im izgubljeni zombiji. Ne prođe ni 24 sata bez stimulansa, od nikotina i kofeina, preko alkohola do droge i seksa. Al’ možemo mi i gore…“, završava monah Arsenije.
Monah Arsenije je napunio 58 godina, a trenutno radi na obnovi manastira Ribnica u kome će dočekivati vjernike. Arsenije takođe putuje svijetom i drži predavanja o pravoslavlju i o svim opasnostima koje droga nosi sa sobom.
2006. godine je objavio knjigu pod naslovom „Bog i Rokenrol“, u kojoj je detaljno opisao uzroke smrti svojih prijatelja iz kultnog benda „Ekatarina Velika.“
Be the first to comment