Sajber ideolozi

Borba srpskog naroda za Кosmet preselila se, uglavnom, u sajber prostor, a to znači samo jedno: Onaj nedjelatni, apstraktno orijentisan dio Srba, još jedini brani Кosovo, sve novijim i novijim megabajtima, kojima zasipa naše neprijatelje, zbog čega ovi, prosto, ne mogu da žive. Onaj djelatni dio Srba, koji ili radi, ili ore, ili pokušava da se nahrani, mnogo je ravnodušniji. Кad ustane ujutro, mora prvo da se izbori za hljeb i mlijeko, mora da poplaća račune i da se, na dnevnoj bazi, bori protiv nadolazeće bijede. Takav život ne ostavlja mnogo vremena i energije za borbu za velike nacionalne ciljeve.

Naravno, sajber Srbi nemaju razumijevanja za ovakav odnos radenika prema političkim pitanjima i stalno im spočitavaju manjak patriotizma, za koji se sertifikat, jamačno, dobija na patriotskim sajtovima. Već je mučno slušati autošovinističke napade na gomilu koja nije u stanju da shvati ultrapatriotski koncept agresivnih rodoljuba. Sajber rodoljubi, po pravilu, ne kapiraju da je narod konstanta; takav je kakav je, malo je, istina, polovan i nije dostojan svojih ultrapatriota, ali šta da se radi? Da nabavimo bolji narod? Ili, da parafraziram Duška Radovića: „Dajte mi dobar narod, pa ćete vidjeti kakav sam ja patriota“!

Na svakih desetak-dvadeset umornih, polugladnih i apatičnih Srba, dolazi po jedan gonič patriotizma, da im objasni ono što oni, takvi kakvi su, ne mogu da pojme.

Sličan odnos prema narodu patriJoti imaju i kad je u pitanju vjera: Nikako im nije jasno zašto, između dva kopanja po kontejneru, ili dok rintaju 12 sati za privatnika, pripadnici „naroda“ ne čitaju misli nekog od „blaženopočivših“, ili zašto ne učestvuju u diskusijama da li valja pisati „srpski“, ili „srbski“, te da li ćirilica više odmara oči od latinice.

Srpski narod, dakle, nema hljeba, ali sajbija i staralaca, koji hoće da mu mijenjaju svijest, ima izobilno i to na svim polovima našeg političkog života.

Dok nesrećna sirotinja razgleda pekare, jer nema para da kupi, patriJoti i evropejci ga rastržu, ubjeđujući ga da nije svejedno da li će od gladi umrijeti kao ubjeđeni poštovalac europskih vrijednosti, ili kao kleropatriJota, koji buba misli Nikolaja Velimirovića napamet. Zato, kad naiđu neki izbori, i patriJote, i europejci, dobiju skupa od 20-30% glasova biračkog tijela, dok im resto naroda svima odmjeri do lakta.

I meni se tih 70-tak posto čini pametnijim od svojih goniča. Uspjeh svih političkih projekata uvijek je zavisio samo od jedne stvari: hoće li zastupnici projekta uspjeti da probude emociju kod naroda, ili ne? Još niko nije vlast dobio na pametnu priču, jer su sve, ama baš sve ideologije i žvake, uvijek tačne za pristalice i uvijek netačne za oponente. Samo onaj, ko uspije da u svoju, makar i budalaštinu, utka emocije, može da računa na uspjeh.

U ovome je tajna zašto ni solidne namjere i patriotska ideologija ne uspijevaju da izvedu više od nekoliko hiljada ljudi na ulicu.

Ne uspevaju da u Srbima probude osjećanja, već se obraćaju njihovom razumu, ubjeđuju ga, gnjave ga, kinje ga da gleda na svijet istim očima kao i njegove patriJote, ili europejci. Naravno, obje priče, i patriotska i evropska, su toliko pune rupa, da ne bi držale ni mačku od pet kila, kamoli vodu.

Ako neko izrazi sumnju u neku ideju, ili ideologiju, neće dobiti odgovore, ali diskfalifikacije hoće sigurno.

Lično sam do sada bio: ustaša, svinja, gej, Lucifer i komunista, kad me kroz usta provuku patriJoti. Za europejce sam bio klerofašista, mračnjak, kočničar budućnosti i vucibatina.

U ime hrišćanskog milosrđa jedni bi me spalili na lomači, a drugi bi me objesili, sasvim u duhu evropske tolerancije.

U oba slučaja, u pitanju je ista duševna struktura, samo sa nakačenom različitom ideologijom. U pitanju je, i kod jednih, i kod drugih, ostatak komunističke matrice, koja ne dozvoljava da se izrazi drugačije mišljenje, a da se odmah ne pređe na diskvalifikacije. Prostije: i patriJoti, i europejci, ispod površine, odlično znaju da su im priče vještačke i šuplje i da imaju neku vrijednost i ubjedljivost samo ako svi drugi ćute. Što narod kaže, šupalj nos do očiju.

Do sad nisam sreo ni jednog patriJotu koji, na dva šamara, ne bi zapjevao „Odu radosti“, niti europejca koji se, na jedan šamar i čvrgu pride, ne bi uhvatio u Žikino kolo. Ljudi čvrste vjere i čvrstih ubjeđenja ne namoravaju druge da ispovijedaju što i oni; samo oni koji su klimavi, ruže druge što ne pristaju na njihove „istine“. Još jedna stvar govori ubjedljivo i o jednim, i o drugima: PatriJoti i europejci, uprkos proklamovanoj čvrstini u pripadnosti ideologiji, ipak gledaju da uvrede upućuju sa bezbijedne udaljenosti, ili anonimno, da ne bi morali uvjerenja da brane rukama, ili bejzbol palicama, na primjer. Nije da se plaše, nego prosto neće da budu prisutni kad se ideje brane bez pseudonima i anonimnosti.

Obje ideologije, i europejska, i patriJotska, nemaju nikakav ljudski materijal koji bi stao iza njih. Budućnost pripada onima koji su u stanju da svoja uvjerenja brane ne novim argumentima, već krvlju. Кo misli da bezbijedno srbuje, ušančen u pseudonim, te da kevće sa sigurnog odstojanja, pobjede vidjeti neće. S druge strane, europejci plivaju u parama, što njihovu ideologiju ne čini ni malo ubjedljivijom, ali je čini privlačnijom. Oni ne moraju da budu anonimni, jer njih štiti državni aparat. Sve velike pobjede su, uostalom, izvojevane u stvarnom svijetu i životu, a ne u sajber prostoru i sferi ideja.

Prosto je nepristojno i kukavički da neko, sakriven iza nadimka, bez imena i adrese, huška narod na pobunu, dok će on sam, mislim na sajber pobunjenika, ostati kući, da bezbijedno buljom grije fotelju. Oni koji nemaju makar toliko pristojnosti i hrabrosti da se izlože imenom i prezimenom, već se kriju po sajber rupama, nisu temelj na kome se može graditi bilo šta – pa ni pobuna.

M. Milenković

 16 

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.