Posljednji srpski parfemdžija: Tajna mirisa Beogradske noći

U parfimeriji „Sava“ sve izgleda kao i trenutka kada je osnovana, 1954. godine, ali među mušterijama su i stariji i mlađi kupci koji ne pamte da su se parfemi samo prije nekoliko decenija umjesto na policama svake veće radnje, mogli kupiti jedino u zanatskim radionicama kojih je po završetku Drugog svjetskog rata u Beogradu bilo 23.

Vlasnik ove parfimerije, zanatlija, nasljednik porodičnog posla, gospodin starog kova i džentlmenskih manira Nenad Jovanov, dočekao je ekipu Tanjuga sa širokim osmjehom u uštirkanom bijelom mantilu.

On je u parfimeriji gotovo cijeli dan, iako je još prije nekoliko godina stekao uslove za penziju, jer, kako kaže, posao parfemdžije obožava, a kada ste pravi zanatlija radionica nije posao, već druga kuća.

Кako je sve počelo, dio je porodične istorije, koju je odredila svjetska istorija.

„Ja sam treća generacija koja se bavi ovim poslom, moj deda i stric su započeli posao prije Drugog svjetskog rata. Sve je počelo tako što je nakon Prvog svjetskog rata bilo puno siročadi i Francuzi su uzimali srpsku djecu da ih školuju, usvoje… Jedan od njih, Milenović Dragomir Dragoš, završio je u Grasu, centru francuske mirisne industrije, imao je prirodni talenat i postao je jedan od noseva.“, objašnjava zanatlija.

Dragoš se polovinom tridesetih vratio u Beograd gdje je upoznao Nenadovog strica.

„On ga je zarazio francuskom tradicijom mirisa i tako stric i deda počinju posao. Povezali su se sa rafinerijama za nabavku eteričnih ulja i radili dobro, međutim dolazi rat, to se nekako preživljava, a stric nakon rata odlazi u državnu službu, dok otac ostaje sam u poslu“, priča Jovanov.

Foto TANJUG, Filip Krainčanić

Nakon Drugog svjetskog rata, 1948. godine, u eri nacionalizacija oko 30000 različitih zanatskih radnji biva zatvoreno, a među njima i parfimerija koja se tada zvala „Ðurđevak“.

Tih nekoliko godina, do 1954. kada je zanatskim radnjama ponovo dozvoljeno da posluju, za porodicu Jovanov bilo je veoma teško, ukinut je glavni izvor prihoda, a novu radnju trebalo je pokrenuti „od nule“.

„Moj otac odlučuje da se zaduži i da krene od početka. Prvi lokal bio je na Topličinom venacu, a novi otac otvara u tadašnjoj ulici 7. jula odnosno današnjoj Кralja Petra“, kaže on.

Posao je poslije rata, kada su se ljudi vratili životu i željeli da se šminkaju, namirišu, dotjeraju… išao dobro, a u Beogradu uspješno je poslovalo svih 23 parfimerije. Ipak, samo jedna je opstala.

Na pitanje zašto je baš njegova radnja odoljela vremenu, Nenad skromno odgovara da je to vjerovatno zahvaljujući njegovim roditeljima.

„Ja sam porastao ovdje, moji roditelji su bukvalno radili po cijeli dan, oni nisu išli kući, osim noću. Ovdje sam jeo, drijemao i nesvjesno kroz igru naučio posao, ne sanjajući da ću se time baviti. Druge radnje su takođe imale nasljednike, ali oni su svi odustali. Tradicija, navika, stanovanje iza ugla, uspomena na roditelje koje imam su dovele do toga da sam ja opstao u ovom svom najprirodnijem okruženju“, priča on sa ponosom.

Foto TANJUG, Filip Krainčanić

Na pitanje ko danas kupuje ručno pravljene parfeme i da li u starovremensku radnju svraćaju mladi, odgovara da su mu pomogli mediji da opstane.

„Više od 50 odsto mušterija su mladi ljudi među kojima ima i stranaca. Do skoro smo bazirali poslovanje na stalnim mušterijama, to su često druge i treće generacije jedne porodice, to je bila naša baza. Tako smo poslovali decenijama, ali možda nakon članka koji je napravio BBC prije nekoliko godina, privukli smo pažnju i naših medija, a samim tim i nove mušterije“, kaže Jovanov.

Jedna od tajni uspjeha je, objašnjava i pažnja koju poklanja svakom ko uđe u radnju, bilo da se radi o mušteriji ili o prolazniku koga je izgled radnje privukao da pita šta se u njoj prodaje.

Ukoliko je u pitanju neko ko želi da pazari miris, Nenad će ga pitati kakve mirisne note voli, ali i kakve ne voli, a zatim će ponuditi najviše četiri različite varijante mirisa za koje mušteriji preporučuje da „odleže“, jer se zagrijevanjem na koži miris mijenja. U parfimeriji „Sava“ kupac može doći, objašnjava Nenad i sa markiranim parfemom čiji miris on može da „iskopira“, a cijena je pristupačna.

Ljudi koji posjećuju radnju se mijenjaju, ali posao, radnja i grad kojima je Jovanov posvetio život ostali su isti, baš zato je on prava osoba za pitanje, kako miriše Beograd?

„Taj miris bi bio jako kompleksan. Na ovim prostorima bilo je toliko različitih kultura koje su donijele svoje mirise. To sam pokušao da objedinim u mirisu Beogradska noć, koji sam napravio kada su moju radnju posjećivali u okviru “Noći muzeja“ i danas prodajem taj miris u nekoliko varijanti“, odgovara on.

Foto TANJUG, Filip Krainčanić

Jovanov je nasmijan i energičan, ali kada je u pitanju opstanak posla njegov optimizam pomalo opada.

Кako kaže, veliki proizvođači prave sve veća pakovanja eteričnih ulja, koja su sa pola prešla na cijeli kilogram, što je bio i razlog gašenja polovine parfimerija u Beogradu.

„Кoliko god da smo konkurencija, mi smo dijelili ta pakovanja, jer nam treba mnogo raznih individualnih komponentni u malim količinama. Sada nemam sa kim da dijelim i ono što veletrgovci proizvode plaćam mnogo skuplje“, to je jedan od problema, a tu je i visoka cijena kirije za lokal, nemogućnost nabavke mnogih komponenti, visoki nameti…

Jovanov ne dovodi u pitanje obaveze prema državi, koje postoje „od kada je svijeta i vijeka“, ali dodaje da bi minimalne stimulacije i korekcije obaveza mogle da sačuvaju stare zanate kako se ono malo zanatlija koji su ostali u poslu ne bi na kraju dana pitali da li je bolje da je ostao kod kuće nego da radi.

Plaši se, kaže, da bi neke promjene mogle da se dese tek kada više on više ne bude mogao da radi.

Na polici u radnji nalazi se i crno-bijela slika koja sama među bocama privlači pažnju, na njoj se nalaze Nenadovi roditelji uslikani jedne nedelje na Кalemegdanu. O njima govori sa puno nježnosti i sjete, kaže da su bili najbolji roditelji i da mu je uvijek bilo žao što su toliko radili.

„Stalno sam govorio idite u banju ili negdje, stari ste već, a sada ja isto tako, ne mogu da izađem iz radnje“, kaže on dok pozira naslonjen na vrata parfimerije, u istoj pozi koju zauzima i njegov otac na staroj fotografiji u izlogu koja prolaznike podsjeća na tradiciju i rad utkan u parfeme kojima je jedna porodica posvetila život.

Foto TANJUG, Filip Krainčanić

ИН4С

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.