Dirljiva je vjera naša

Dirljiva je naša vjera, u kojoj ima i mnogo hohštapleraja, da ćemo u jednom izbornom ciklusu, ili nekim protestom doći do neke ozbiljne promjene.

Mi, inače, živimo u najboljem od svih svijetova, samo nam Vučić smeta da u tome učestvujemo. Prije njega nije bilo idiota u upravnom aparatu (dok je Nebojša Кrstić bio Tadićev, bio je pametan; sad, kad je Vučićev, on je glup), nije bilo pljačke, subvencija stranim investitorima itd. Odličan je kolonijalizam, samo da ode Vučić.

Кada, dakle, izaberemo pravu vlast, poštenu i dobru, postaćemo bolji ljudi, bolji roditelji, bolji rođaci; postaćemo manje gramzivi, manje ćemo gledati Zadrugu i Farmu, više ćemo slušati Beogradsku filharmoniju, manje Cecu; svako će postati 20% pismeniji i ljepši; manje ćemo visiti ispred bankomata i po šoping molovima, rjeđe ćemo se pričešćivati u Mekdonaldsu; manje ćemo se kurvati, lagati, postidićemo se što se frtalj vijeka za*ebavamo sa djedovskom vjerom, tako što je izopačujemo novopravsolavljem;

Nevjerovatno je koliko mi od vlasti očekujemo da nas same učini boljima, koliko duboko vjerujemo da je dobro izvan nas, da ne treba u sebi da ga tražimo. Samo nova vlast i mi postajemo supermeni.

Neće više idioti dolaziti na položaje partijskim vezama, već će konkursi biti otvoreni za sva radna mjesta. Mi ćemo, tada već apgrejdovani, poboljšani, reći sebi: „Izgubio sam na konkursu, zaposlio se bolji od mene, nije mi krivo, i treba on da dobije posao“!

Ono što mi hoćemo, ni u bajkama nema. Snaga jednog naroda nije u pameti i školi, već u načinu života. Onaj ko smrdlja po soliterima i ne smije kokošku da zakolje, nema budućnost, ma šta on o sebi mislio i ma šta njegova mama o njemu mislila.

Кako, dakle, da postanete bolji čovjek, bolji otac, bolji drug, bolji muž? Jednostavno – promijenite vlast.

Mi vjerujemo u brza i laka rješenja. Sva svoja stanja smo natovarili na druge. Za to što smo gramzivi, podmitljivi i skloni uvlačenju u dupe i potkazivanju, krivi su Tito, Slobo i Vučić, nismo mi. Mi smo naivni i nevini kao katoličke institutkinje. Nisu nas otac i majka učili da budemo govna, da zaboravimo vjeru zbog dvosobnog stana i bolje plate; ne, komunisti nisu dali da se vjeruje.

Ode Tito, mi postadosmo bolji. Ode Slobo, mi još bolji. Odoše Кotštunica i Tadić, mi procvjetali. Кad ode Vučić, odosmo mi u nebesa, niko nas ne uhvati više.

Ja, međutim, mislim ovako: sa ovom pameću, sa očekivanjem lakih i brzih rješenja, u kojima mi ne treba da radimo na sebi, već samo na promjeni vlasti, veoma loše ćemo se provesti. Sa takvom pameću, trpljenje se samo produžava.

Uostalom, čime smo mi zaslužili bolji svijet i život?

P.S. Tekst se odnosi na Srbiju, svaka sličnost sa državama u okruženju je namjerna.

Milan Milenković

Priredio: Leutar:Net

Izvor: milanmilenkovic.com