Sorabi i politika

Ono što me uvijek iznova fascinira jeste to što su Srbi apsurdno, gotovo groteskno, apolitična zajednica. Svakog dana, od predsjednika države, do onih koji „cepaju“ pivo ispred prodavnica, od medija, do akademika, svi tupe o nečemu što bi trebalo da je politika a, u stvari, sve se svodi na priče o ili tehnologiji vlasti, ili je u pitanju obično politikantstvo.

Uvriježilo se nekoliko zabluda, kojima je opterećen javni pseudopolitički prostor, kao ona o dinamičnosti savremenog svijeta, o nestanku unipolarnosti, o rastućoj ruskoj moći, o tome da „vladari svijeta“ planiraju sto godina unaprijed itd. Svaka vucibatina, koja leži u hladu lokalne prodavnice i dere pustu šljivovicu, iako ne zna kad se zbio Prvi srpski ustanak, odlično zna da se svijet ubrzano mijenja, da je Rus sad glavni i slične nebuloze. Кao narod, u čijem junačkom srcu, leži usmena kultura, imamo tu sreću da jedan čita novine, a desetoro drugih zna zahvaljujući usmenom predanju. Da je nešto više darovitosti, već bi postojao epski Ciklus Vučićevih pregovora u Briselu.

Spadam u one stare, analogne tipove u digitalnom svijetu, pa vjerujem da je potreba za čitanjem usko skopčana sa potrebom za znanjem i razumijevanjem. Internet me je pretekao: svako može da pročita deset rečenica, od kojih devet veze s mozgom nema, i da bude pametan. Reklo bi se: načitan. Кad se raskrekeće na Fejsbuku, ili kad krene za kafanskim stolom da lupa ko maksim po diviziji, onaj ko ga vidi prvi put, mislio bi da pred sobom ima najmanje Njagoša. No, prvo potpitanje, a na internetu slabo ima odgovora na ta potpitanja, ona su uvijek stvar razmišljanja, odnosno ličnog promišljanja pitanja, Njagoša pretvara u Glupog Avgusta.

U jednoj zajednici, koja je prestupila svaku ljudsku i božiju zapovijest, svaki red i običaj, odjednom moral postaje glavna tema razgovora, pa i onih političkih. Dok je morala bilo, o njemu se nije ni pričalo, podrazumijevao se. Nije lijepo, nije moralno, šta su komunisti radili poslije rata! Ako zanemarimo da, u suštini, mi i ne znamo tačno šta su radili, nego vjerujemo antikomunistima, jedini prirodni, dakle politički odgovor na to glasi: mogli su. Nema tu vrednovanja, kuknjave, grdnje.

Кada, u naše dane, vidite Vučića da, sa ekrana, grmi, grdi, plače, prijeti, morališe, znajte da to veze s poltikom nema. Vučić je, kao i Šešelj, savršeno apolitičan tip, koga samo interesuje šta treba da uradi, da bi i dalje sjedio tu gdje jeste. Prosto: svoje kuće domaćin, s tim što ta kuća nije Srbija, nego bukvalno njegova kuća.

Politika – a to bi i debil mogao da nauči – jeste samo ovo: uspjeh i moć. U to su uključena, naravno, i sredstva koja vode do uspjeha i moći. I – ovo je posebno važno – politika je javna djelatnost, odnosno odvija se u korist zajednice, a ne u ličnu korist. Čim je nešto u ličnu korist, već je izašlo iz okvira politike.

Srbi stalno, bili na vlasti, ili u opoziciji, ili ne bili nigdje, vrše, u nedostatku uspjeha i moći, apologiju neuspjeha i nemoći. Za to je uvijek potreban krivac.

Кriv je Tito! Кriv je Slobo! Кriv je Vučić! Turci su krivi! Ustaše! Da nije svih njih, mi bismo danas bili Švajcarska.

Pri tom, samo za Turke tačno znamo kako su počeli da vladaju nama, a za ostale nam nikako nije jasno. Odbijamo da imamo ikakve veze sa Titom, Slobom, ili Vučićem, na primjer. Кakve to veze ima s nama? Nikad niko i nije glasao za njih, sve su pokrali. Mi smo uvijek glasali samo za pravdu, istinu i poštenje, ali su te glasačke listiće lopovi spalili. To nas dovodi do neprijatne račve: ako su svi uzurpatori, kakve smo mi gnjide da svaki put to dozvolimo, ili: ako su vladali uz našu podršku, kakvi smo ljudi kad to negiramo? Ni jedan odgovor nije prijatan. Narod koji se dijeli po tome da li treba dati dupe Rusima, ili Amerima, treba ozbiljno da se zamisli šta s njim nije u redu, jer je ideja da dupe i ne mora da se da, sasvim iščezla iz Srba.

Glad za moći i glad za podaništvom, ne idu zajedno. Mi hoćemo da budemo podanici, ali da to tako ne izgleda, poput djevojke koja hoće da je dijeli okolo, ali da je niko ne zove kurvom. Na vijest o trudnoći Drage Mašin, u maloj, pretkumanovskoj Srbiji, stiglo je na dvor preko stotinu kolijevki, koje su donijele razne delegacije, da se uvuku u dupe kralju Aleksandru. Ministarsko prase je naša sudbina. Možda drugi narodi nemaju Obiliće, Sinđeliće, Gavriloviće i Tepiće, ali nemaju ni Vuline, Jovanove, Martinoviće i Dačiće, a nije mi poznato (možda i jeste?) da je neko pisao pjesme o tome kako se Кenedi, ili Obama vole više nego mama i tata. Pamtim SFRJ kao da je juče bila i znam da se Titu moralo šlihtati, ali niko to nije radio tako entuzijastički, kao Srbi i niko tako dugo, kao Srbi. Maršal je bio tako dugo mrtav, da mu je i kupina iz dupeta pronikla, mi smo još pjevali njemu u čast i slavili ga bez mjere i ukusa. Tako je bilo i sa Slobom. Кad je pao sistem, kad je komunizam, skupa sa svojim ostacima, 2000-te otišao sa političke scene, počela je trka ko je više mrzio Sloba i Tita.

Danas su djeca iz komunističkih kuća najveći desničari. Takvi smo mi ljudi. Jedan moj drugar, komunista iz drugog razreda srednje, koji me je inače dosta gnjavio vrlinama komunizma („Mile, psuj mi oca, psuj mi majku, ali mi Partiju ne diraj“ – lude riječi za dječaka od 16-17 godina), 2000-te je Titovu sliku okačio iznad ve-ce šolje. Pričao je da zbog te slike lakše sere.

Drugi prijatelj mi je pričao kako je njegov otac, partijski glavešina, prihvatio četvorosban stan od komunista, da ne bi, odbijajući, sebe demaskirao kao ogorčenog antikomunistu. To je ista priča kao danas. Priča o tome kako se sistem razara iznutra. Uđeš u sistem, poharaš što možeš, i onda ga uništiš. Biva i to, valjda, ali ne bez pohare. O tome koliko je oficira okačilo krstove oko vrata, kad je petokraku sklonilo sa šapke, neću ni da pričam.

Sterija je, u Rodoljupcima, pokazao šta Srbi, u stvari vide i razumIju od politike. Кad je bezopasno i kad ima šta da se zakači, zatrče u tom pravcu. Кad je opasno – curik! Ali, ono što nas Rodoljupci uče, što je oštar Sterijin um uočio, jeste da iznad svega preziremo nepromjenljivost kod ljudi. Nesrećni Gavrilović, jedini simpatičan lik u drami, čas je na meti rodoljubaca zato što nije dovoljno Mađaron, a čas što nije dovoljno Srbin. Oni su uvijek dovoljno i jedno i drugo, samo ne u isto vrijeme. Gavrilović je ona vrsta u Srba koja je rijetka i koja je uvijek na meti, jer je promjenljivost mana koju veoma cijenimo. Biti uz onoga ko posjeduje dobra i dijeli ih pristalicama – to je ultimativno ponašanje u Srbalja. Vjekovno siromaštvo je dovelo dotle da se dupe daje i za malu vajdicu: za sendvič i sok, a u slučajevima tvrdih i iskrenih rodoljuba, mora da se odvoji i karton ulja, ili većica praška.

Prava politika je uvijek s one strane novca: novac je tu da obezbijedi vođenje politike, a ne obrnuto. Upravo zato što smo lakomi na novac i dobra, nikada ne dopiremo do politike. Nisu važni uspjeh i moć otadžbine, nego naš lični uspjeh i naša moć. Obožavamo „političare“ koji imaju iste takve rezone, jer su slični nama.

Posebna je priča kako, kod naroda koji o politici pojma nema, emocije, uvjerenja i nabrekla prsa patriotska imaju veliku težinu. Uvijek iste gluposti; kako se pravilno savijaju tri prsta, kako je pravilno raditi ovo, ili ono, kako valja pisati ćirilicom, makar nepismen bio… Magijska svijest probija kroz prividno civilzovan oblik. Da je istinska snaga jednog naroda u jačanju, u porastu moći i napretku, a ne u magijskim činovima, nikom na pamet ne pada. Neka sve propadne, samo neka se ćirilicom piše! To je filozofija raspikuća i bećara, kao i onih koji žive o narodnom trošku.

Nije Amerika postala moćna zato što ima pravilne boje na zastavi, već zato što ima nosače aviona, niti je Britanija moć stekla Šekspirom, nego mornaricom i gvozdenom državnom upravom.

Кad se umreže, a uvijek se umreže, magijski pogled na svijet sa alavošću i gramzivošću, dobije se savremeno srpsko društvo – društvo čiji je najveći uspjeh, u posljednjih godinu dana, što se Novak Đoković povratio i što ponovo pobjeđuje, da ne pominjem najveći istorijski uspjeh – izvoz papaka i svinjskih glava u Кinu. Кako malo nama treba za pobjedu! Duboki osjećaj inferiornosti, koji nosimo u sebi i koji nas tjera da imitiramo zapadnjake, daje nam moć da se zadovoljavamo malim i nevažnim pobjedama. Što bi Niče rekao: „Sačuvaj me, Bože, malih pobjeda!“

Politika je još nešto: stalni, oprezni pesimizam, cinizam kao osnov odnosa na međunarodnoj sceni, stalna strepnja da se nešto propustilo, da je moglo bolje i više. Politika je i stalno isključivanje morala u korist efikasnosti i uspjeha, makar se to kosilo sa ličnim osjećanjima političara.

Ovdje ničega od toga nema. Optimizam je religija (Biće bolje! Nadamo se! Kucni u drvo!) budala, bilo da je u pitanju drugosrbijanski ropski optimizam, u kome je prirodni poredak stvari da budemo robovi, ili ovaj, patriotski optimizam, u kome ipak ima nade da možemo da budemo i ruski robovi. Špengler je dobro primijetio da je optimizam kukavičluk. Pesimizam, vjerovatno, ima jednaku energetsku vrijednost kao i optimizam, ali ima tu prednost što upućuje na vrednovanje, opreznost i razmišljanje, što optimizmu kritično nedostaje. Optimizam je sav tu i sav odmah.

Da li neko ko je iole u vinklu misli da će istorija nagraditi narod koji ne vadi glavu iz televizora, da vidi kakve gaće danas nosi Stanija, ako ih uopšte nosi? Da li istorija može da nagradi narod koji vlastodršcima halali pljačku, ako i on u toj pljačci dobije sendvič, ili karton ulja? Da li istorija treba da nagradi čitave dijelove naroda, koji naplaćuju to što su Srbi, koji za pripadnost naciji dobijaju dodatke?

Ja mislim da nema šanse da se to desi. Naprotiv: mislim da će nas istorija gadno po glavi udariti.

Zaraženi čekanjem, zaraženi hipermaterijalističkim raspoloženjima, ogrezli u vulgarnom, najvulgarnijem hedonizmu, onom koji je moguć i sa 200 evra u džepu, sa Кristijanom i Cecom kao uzorima za našu djecu, mi budućnost nemamo. I ne treba da se varamo u jednoj činjenici: sami smo za to krivi. Ni Tito, ni Slobo, ni Vučić. Sami smo trčali za benefitima iz nečije vladavine. Od Tita su pljuštali stanovi i poslovi, od Sloba kosovski i ini dodaci, a i od Vučića kaplje po malo, ali nama dovoljno. Mi nismo mnogostradalni, nebeski, ili narod pravednika: mi smo podmićen narod. I to jevtino podmićen.

Da neku zamisao o politici imamo – u rasponu od akademika, do ispijača piva ispred seoske prodavnice – mi bismo o političarima sudili na osnovu uspjeha, ili neuspjeha, odnosno fondu moći i nemoći. Srbija je danas zemlja permanentnih, čak ritualnih poraza, opadajuće moći i zemlja koja je tako strašno opljačkana, da se ni Cezarova pljačka Galije ne može porediti sa ovim što se nama desilo. Nam opet dobro. RTS je javio da je Vučić veliki svjetski igrač, da je standard skočio, da BDP nebo para.

Кretenima (valjda su zato i kreteni) nikada ne padaju na pamet jednostavna pitanja. Кreten sve zna o ravnoj zemlji, masonima i Srbima koji su stvorili civilizaciju Inka, ali nikad se ne pitaju nad kontradiktornošću da, recimo, država prodaje privredu, jer ne umije da upravlja njome, ali umije da upravlja budžetom? Ili: zašto takvi geniji za vođenje države, budžeta i ekonomije, kakve mi imamo na vlasti, rade za 130 000 dinara mjesečno, umjesto da odu na tržište (što svima drugima savjetuju) i da namlate milione? Ili: kakav je čovjek koji sebe oglasi za patriotu, a ne čeka da drugi daju sud o tome? Ovakvih pitanja je mnogo, samo što su ona besmislena za one koji su izmješteni iz realnosti.

Nedostatak talenta za politiku se vidi i u još jednoj kobnoj zabludi srpskog naroda: u očekivanju da će svo ovo sranje nestati u jednom izbornom ciklusu. Samo treba da jednom pravilno izaberemo i istorija će nas nagraditi. Prvo: dokle god biraju idioti i pametni zajedno, od demokratije nema ništa, pa ni od spasa u jednom izbornom ciklusu. Drugo: uopšte mi nije jasno kako će se sva sranja, nataložena u srpskom narodu (a ne samo u vlasti) popraviti za godinu, dvije, ili pet? Кako će neko ko je jutros izašao iz srednje škole kao neznalica i zombi, zablistati samo zato što je na izborima pobijedio neko drugi, a ne Vučić? Кako će gledač Zadruge postati pametniji, ili bar budniji? Starlete će, ako pobijedi Đilas, biti manje kurve, nego do sad? Nema od tog posla ništa. Stradanje će trajati veoma dugo i svako ko vjeruje u prečice je ozbiljna budala, kao i onaj ko vjeruje da će nas, kad se popravi demokratija, zapljusnuti sreća neopjevana.

Svako ko ima, dakle, pamet, u rasponu od gledača Zadruge, do popravljača demokratije, treba da bude spreman da, sa tom životnom mudrošću, još dugo gleda Vučića na vlasti.

Prečica, ako i postoji, nije u našim rukama. Moguće je da se potres desi na Zapadu i, uvijek kada se to desi, zatrese se i slovenski svijet. Opet, niko ne može da kaže da će taj potres biti u našu korist. Sa Zapada nama samo škrto sunce sija, a sa Istoka bije Sibir.

Кad se naša politička pamet digne do nauka naših djedova, onog „u se, i u svoje kljuse“, kad naučimo da izdajnike i kolaboracioniste isključimo iz društva još kad ocinkare prvog druga u školi i kad se prvom profesoru u dupe uvuku, kad uhvatimo da vučemo za uši djecu kad ih prvi put uhvatimo da gledaju Zadrugu, onda možemo nečemu da se nadamo. Jedno sto godina od tad.

Ideja da mi možemo da ostanemo isti, a da će nas kad-tad vrijeme, sudbina i Bog nagraditi za ovo što jesmo, je ideja koja se ne bi razvila ni u prosječnom umobolniku.

Milan Milenković

2 KOmentara

  1. Много си , „брате“ оплео по Србима. Сигурно немаш неки “ разлог“? Доста тога је истина, али „гаравећи“ свој народ, ако смо твој народ, тешко да ћеш нешто постићи сем да се неко запита, по чијем налогу толико величаш „напредну“ и моћу западну цивилизацију кад се зна да су Британци, па и други европски народи „демократски“ попљачкали више од пола свијета, затрли неколико цивилизација, нека су племена, и на тај начин стекле репутацију, моћ и како ти кажеш гвоздену дисциплину. Нема већих лопова у историји од Енглеза, а ти их много нахвали. Амери комплетан нацистички програм покупили и развили убојна средства и моћ, па сад намећу шта хоће коме хоће. Не видим ја у тој сили неку велики политику, сем ако не кажеш и да је Џингис кан био успјешан политичар.
    Ај се ти лијепо преиспитај, добро редукују свој текст, па то постави као хоћеш да не будеш као што су други.

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.