Slike Jovana Dučića skrivene u čikaškom apartmanu

Dodirujem ta stara, ispucala platna, skrivana decenijama od javnosti na zidovima i u podrumu jednog čikaškog apartmana, nepoznati dio zaostavštine velikog pjesnika, djelić srpske književne istorije i kulturne baštine, koja će kasnije biti procijenjena od strane renomirane aukcijske kuće kao jedno pravo malo bogatstvo.

Rada, moja sestra od tetke s očeve strane, kod koje sam jednog prohladnog martovskog dana došao u Čikago 1987. godine, imala je četiri muža i mnoštvo ljubavnika, „bojfrendova”, kako ih je ona nazivala. 

Njen prvi momak u Beogradu, gdje je kratko boravila prije nego što će se kao šesnaestogodišnjakinja zaputiti izbjeglom ocu, bivšem četniku u Njemačku, bio je, glavom i bradom, legendarni partizanski kurir Jovica. Mladić sa kojim je strasno ljubavisala u vrelim noćima jednog sparnog, kao „sanak pusti” prekratkog ljeta, po skrovitim budžacima i šipražju, u to vrijeme zapuštenog Kalemegdana.

Zidine mračne tvrđave kao bogomdane scenografije i savršene metafore za jednu divlju mladalačku romansu.

Radin prvi muž bio je Amerikanac. Rodžer, ubrzo prekršten pod naški u prisnije – Rađo. Rodžer je bio otac njenog jedinog djeteta, ćerke Šile. Plavokos, plavook, visok, elegantan, u Nakovo je u svetlom ljetnjem odijelu zajedno sa Radom prvi i jedini put došao 1974. godine.

Pojavivši se tako poput reminiscencije lika Doka Holideja iz petparačkih priča, koje smo u to vrijeme sa velikim apetitom gutali, odmah je poput slavnog revolveraša ušao u seosku legendu. Godinama poslije, u sparnim ljetnjim večerima okupljene na sokaku, ili na zimskim prelima uz škiljavu sijalicu i dobro založenu peć bubnjaru, ali uvijek iz potaje, u pola glasa, mlade snaše iz moje Druge ulice su ga pominjale.  Kao otjelotvorenje njihovih romantičnih snova, oličenje njihove vizije jednog dalekog, nestvarno lijepog svijeta, prepunog svakodnevnih uzbuđenja, ljubavnih zanosa, zgodnih muškaraca blistavih zuba.

Kao ostvarenje filmskih iluzija jedne nepostojeće čudesne zemlje, kojim defiluju zgodne žene, očešljane i obučene po posljednjoj modi. Bajkovitog svijeta, njima znanog samo iz kultne američke TV sapunice „Gradić Pejton”.

Ne sluteći, sirotice, da je suština američke stvarnosti, njena svakodnevica sasvim drugačija od uzbudljivih slika i scena iz jednog melodramatičnog TV serijala.

Prozaična stvarnost, decenijama kasnije najbolje opisana u besmrtnim folk stihovima moje (poslije Vendi) najomiljenije rijaliti TV zvijezde. Blaženopočivšeg Ekrema J., koji je poslije višegodišnjeg turobnog tavorenja u Njujorku, jedne besane noći, u trenutku katarze, konačno spoznavši punu istinu o „američkom snu”, svojim drhtavim glasom aristotelovski mudro zapojao: „Kuća pos’o, pos’o kuća”.  

Rađo i Rada, imali su zajedničku kuću i malog, blesavog psa. I kuća i mali, blesavi psić poslije njihovog razvoda, pripali su Radi.

Drugi Radin suprug zvao se Novak K. U mladosti bio je marinac i bokser, svearmijski šampion u poluvelter kategoriji. Kasnije, boreći se u finalu takmičenja za američku „Zlatnu rukavicu” doživio je težak nokaut na nogama, od kojeg se mjesecima oporavljao i poslije kojeg više nikad nije navukao bokserske rukavice. Tip koji ga je u tom meču „na mrtvoj ime” izdevetao, gotovo ga u ringu legalno ubivši, nekoliko godina kasnije postaće izazivač profesionalnom prvaku svijeta u velter kategoriji. Novak je godinama bio direktor hotela „Kontinental” u prestižnoj Mičigen aveniji, glavnoj i najsjajnijoj čikaškoj ulici.

Rada, Šila i on stanovali su u „Kontinentalu”, u osmosobnom apartmanu na posljednjem spratu hotelske zgrade. Privremeno ili za stalno, u apartmanu su živjeli i drugi: njihovi rođaci, prijatelji, poznanici. Naravno, besplatno.

Na moju veliku žalost, ja nikada nisam. Stigao sam kasno. U vrijeme mog dolaska Radica i Novica, kako ih je zvala jedna naša rođaka, misleći da će doživotno ostati zajedno, već su bili razvedeni.

Novica je jednom, na početku svoje ugostiteljske karijere, kao portir znamenitog „Valdorf Astorija” hotela u Njujorku, od Frenka Sinatre dobio napojnicu od 300 dolara, od kojih je kupio kola. Drugom prilikom, osvojio je 29.000 dolara na ruletu u Las Vegasu i od tih para kupio vikendicu u šumarku, neposredno uz malo idilično jezero.

Vikendica je poslije razvoda pripala Radi. Posjedovali su i zajednički restoran. Ta kultna balkanska krčma, u kojoj su se subotom uveče, lelujavo, kroz slatkaste i snažne mirise jeftinih parfema, orijentalne hrane i gust duvanski dim, provlačili i miješali grčki sa albanskim, srpski sa slovenačkim, rumunski sa makedonskim jezikom, takođe je poslije sudske rastave pripala njoj.

Gospodin Aleksandar G. postao je Radin treći muž devedesete godine, prošlog vijeka. Kao i Novak i on je bio Amerikanac srpskog porijekla. Mašinski inženjer, biznismen, bivši kapetan američke vojske, kao mladi obavještajni oficir u sklopu američke misije pri četničkom pokretu (imao je tada dvadeset dvije godine), Aleks se padobranom spustio u Hercegovinu.

Za vrijeme boravka među četnicima, srpskom pretečom „djece cveća” (kako ih posprdno zvao), bio je smješten u kući svog dede. Iz dana u dan, iz nedelje u nedelju, živio je, radio, spavao, jeo u toj kući, a da rođenom djedu, niti bilo kom drugom od ukućana, nikad nije otkrio svoj pravi identitet.

Iz tog vremena, Aleks je dobro poznavao jednog drugog američkog obajveštajnog oficira, koji se 1944. godine padobranom  spustio u Hrvatsku, među partizane, a koji će kasnije biti odlikovan od strane Josipa Broza. Čovjeka koji će poslije rata postati značajan holivudski glumac, nama najpoznatijeg po ulozi iz drugog dijela filmske trilogije „Kum”, u kom je igrao njujorškog policijskog kapetana.

Onoga kog Al Paćino, tj. Majkl Korleone, u jednoj od najupečatljivijih scena filma, ubija u malom, polupraznom  italijanskom restoranu u Bronksu.

Jedne večeri, negdje na početku Radinog i Aleksandrovog zajedničkog života, dolazim u njihov raskošan stan, koji se nalazio odmah preko puta najpoznatije čikaške gradske plaže. Na zidovima je bilo okačeno nekoliko slika, koje  ranije u stanu nisam vidio. 

Svojom ljepotom i neobičnošću, odmah su mi privukle pažnju. Odudarale su od svih ostalih koje su imali. 

– Odakle ovo?

– Moj Stevo, više od 40 godina su ležale u podrumu. Aleksina bivša ih nije voljela. To je od onog pisca, Aleksandrovog ujaka, ti to ne znaš, Jovana… Jovana, pomozi mi reci, Dukića.

– Kog, bre? Pisca, pitam šokiran, a već slutim.

– Da nisu Jovana Dučića?

– Da, jesu, njegove su… Ima u podrumu još i gomila knjiga i nekih spisa. Aleksin dio nasljedstva.

Na zidovima i u podrumu jednog čikaškog apartmana, skriven od javnosti, nalazio se nepoznati dio zaostavštine velikog pjesnika, djelić srpske književne istorije i kulturne baštine. U nevjerici, sa strahopoštovanjem dodirujem ta stara, ispucala platna, koja će na moj nagovor, kasnije, biti procijenjena od strane jedne renomirane aukcijske kuće i vrednovana kao pravo malo bogatstvo. Poslije njihovog razvoda luksuzan stan, slike, knjige i spisi pripali Radi.

Radin četvrti i posljednji muž T., nadživio ju je. T. ima 80 godina.

Poslije Radine smrti, gotovo sva pokretna i nepokretna imovina, u Americi i Srbiji, pripala je Radinoj jedinoj ćerki Šili. 

Čujem, ovih dana da se T., nepunu godinu dana poslije Radine smrti, ponovo oženio, trideset godina mlađom ženom, s kojom je po svemu sudeći bio u tajnoj vezi još za vrijeme braka s Radom. 

A moja sestra Rada? 

Ona, ili ono što je ostalo od nje, zauvijek pripada – tamnoj vodi. Dubokom, ledenom jezeru, bez kraja i početka, smještenom negdje daleko, daleko, na samoj ivici svijeta. Sa one druge, tamnije strane nepostojanog, izblijedjelog sjećanja.

Stevan Stupar