Na peronu Autobuske stanice, u smiraj julijanske nove godine dugo su se pozdravljali. Čovjek u izlizanoj jakni, sa kačketom na glavi, dugo joj je mrsio duge crne loknice. Uzeo bi ih u ruku, poljubio, pa onda ponovo mrsio. Stegao bi je u zagrljaj i dugo se nije odvajao od nje.
A ona, skidala je naočare, brisala oči od suza, ponovo vraćala naočare i sve se čvršće pribijala uz njega.
„Tata, nemoj molim te da plačeš. Znaš da ne volim kad ti plačeš. Nemoj molim te. Vidjeće te neko“, tiho, gotovo kao molitvu reče.
Teško je disao, u grudima stezao jecaje, gušio bol, gutao suze. Uze kofere i ubaci ih u prtljažnik autobusa. Pa se onda okrenu da vidi je li ih dobro namjestio. Djevojka je čekala i brižljivo ga gledala. Zagrliše se i poljubiše još jednom. Tatina i mamina princeza utrčala je u autobus, sjela na sjedište i u suzama, kroz prozor mahala. Veliki žuti autobus je krenuo, a otac je sa ugla perona dugo i dugo otpozdravljao. Duboko uzdahnuvši, zatvori oči, i učini mi se umrije ispod onih suza.
Sjede, iako je januarski minus dobro stegao na klupu, sagnu glavu i gotovo bolno jauknu. Prepoznao sam ga, bio je tek dvije godine stariji od mene. Rano se oženio, a kćerka jedinica, koju je upravo ispratio na autobus, bila mu je najveće blago. Uvukao je glavu u široka, koščata ramena i zatvorio oči. Pomislih da okrenem leđa i odem, ali me njegov glas prenu:
„Školski. Zar ćeš mi i ti otići?“
Zabolješe me ove riječi. Skupih snage i hrabrosti i priđoh. Sjedoh do njega. Tišina je govorila više od ijednog romana
„Dabogda ih stigle ove moje suze“, reče. Nisam ništa govorio.
„Ode u neki Starački dom u Nirnberg da njeguje starce. Medicinu je završila prije godinu dana, a sada ode da njeguje bolesne starce u Njamačkoj. Šta će ovdje. Zar smo ih gajili, voljeli, čuvali, školovali da bi nam ovako otišli“…. tiho mi prozbori a onda, više za sebe reče:
„Moj školski, danas moje, sutra tvoje troje“….
Nisam imao šta da kažem. Mrak je pao ponad Trebinja mog.
U kom su nekad živjela naša djeca
Srca veselog….
Piše: Ratomir Mijanović
Hm, Ratomir svakoj vlasti prepodobni…….