Nema moje pravde. Umrla je.

Ovih dana, više nego ikada, slušamo o pravdi. O Republici. O ratovanju. Za Republiku. O nacionalnim interesima. O nacionalnom. O vjerskom. O srpskom.

Za mene je pravda umrla ‘95. Sahranila sam je u aprilu ‘96, kada sam sa devet godina morala da stojim na sahrani svog oca.

Sahranjivala sam je kasnije svakog Božića, Nove godine. Svakog rođendana kada sam čekala da on dođe i poljubi me u kosu. Sahranjivala sam je kasnije sa svakim strahom koji sam osjećala, a koji je samo tata mogao da otjera, a nije ga bilo.

Danas, više nego ikada, priča se ko je za šta ginuo. Ko je šta stvarao. Moj otac je stvorio mene. Nije želio da stvara republiku jer je njemu savršena bila i ona Jugoslavija u kojoj smo se rodili brat i ja. Za njega je bila savršeno okej ta država u kojoj su njegovi prijatelji bili i Hrvati i Muslimani, pa mi nemojte pričati, molim vas, o tome za šta je on ginuo i šta je stvarao.

Tužno je da naše mrtve koristimo u te političke svrhe, dirajući u najintimnije osjećaje svakog pojedinca koji je nekoga izgubio, podsjećajući da mora da voli Republiku jer je za nju neko ginuo. Nije moj tata ginuo za republiku, jer on nije želio ni da ratuje. Ginuo je kako bismo mi živjeli, a naprotiv, mi smo godinama samo životarili.

Foto: ArtSvetlana / Shutterstock.com

Ne mogu da kažem da je ginuo za nju, jer bi to opravdalo njegovu smrt. Bilo bi da smo ga dali i da je na kraju sve to imalo smisla jer imamo republiku. A iskreno da vam kažem, ja svog oca ne bih dala ni za milion Švajcarski, a kamoli za ovu.

Ne dirajte vi njega, već se borite svojim oružjima propagande. Ne poistovjećujte naše mrtve sa pravdom, jer da je pravde bilo, ne bismo ginuli kako bi se danas političari bogatili dok mi i dalje pokušavamo da skupimo kockice života i da se smijemo od srca.

Smrt nikada ne može biti ekvivalent nečemu. Smrt nikada ne može opravdati postojanje nečega. Moji propušteni Božići, moji oteti rođendani, moje suze, moje tuge, moju rupu u srcu, niste mogli popuniti ničim. Nijednim nacionalnim zanosom. Nijednim srpstvom. Nijednom zastavom, nijednim krstom.

On je bio moja republika. Moj cijeli svijet. I svaku bih mijenjala za onu u kojoj bismo on i ja živjeli opet.

Nema pravde. Da je ima ne bi se sa nadgrobnih spomenika smiješilo onoliko mladih lica.

Umrla je ona davno!

Piše: Jelena Despot / Lola

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.