Šantićeva Emina bila je stvarni lik i prava ljepotica: Istina o najljepšoj ljubavnoj pjesmi

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina…

Pišući o svojoj Emini, Šantić sigurno nije mogao predvidjeti da će njegova inspiracija i nadahnutost krasnom Mostarkom ostati zapamćene kao najljepše riječi o momačkoj čežnji i zanesenosti ljepotom jedne žene.

U blizini Muzeja Hercegovine, kod Lučkog mosta stoji statua Emine Sefić-Koluder, žene čija ljepota i danas živi u jednoj od najlepših ljubavnih pjesama napisanih na ovim prostorima. Emina je zaista postojala i živjela u Mostaru, a stariji Mostarci su je viđali sve do pred kraj šezdesetih godina prošlog vijeka. I pored velikog značaja Šantićeve poeme, pitanje je da li su njih dvoje ikada razmijenili ijednu riječ.

Ovako je sve počelo…

Aleksa Šantić rođen je u Mostaru 1868. u jednoj od najuglednijih trgovačkih, pravoslavnih porodica, koja je poticala s planine Čabulje, u okolini Drežnice. Kao vrlo plodan i talentovan pjesnik 1902. godine u časopisu Kolo objavljuje svoju pjesmu Emina, u kojoj opisuje ljepotu mostarske djevojke Emine Sefić – Koluder. Pričalo se da im starosne dobi nisu bile iste. Ona je bila djevojče od desetak ili možda koju godinu više. Takođe, Šantić i njegova muza nisu pripadali istoj religiji.

Emina je bila ćerka starog hafiza Emina Sefića. Po tadašnjim običajima, koji su bili neka vrsta zakona, djevojka nije smjela pogledati muškarca a kamoli s njim stupiti u razgovor. Bila je lijepa kao i većina Mostarki ali nekako se isticala svojom ljepotom i karakterističnim osmehom na licu. Mnogi se sjećaju njene plemenitosti, blagog osmijeha i vedrine. Bila je jednostavna i skromna. Ni sa čim nije pokazivala niti isticala da je iz imućne porodice.

Navodno je Eminin otac, čim je primetio da se momci sve više za nju interesuju, naredio da odmah počne nositi feredžu kad izlazi van iz kuće i avlije.

Naime, blizu kuće imama Sefića živjeli su Šantićeva sestra i zet. Aleksa je neobično volio svoju sestru Persu kojoj se ispovijedao i često je posjećivao njen dom. Tako je jednog dana u komšiluku sreo imamovu kćer. Bila čedna i veoma mlada kada je opjevana, imala je svega 14 godina. Šantić ju je susretao na česmi gdje je s ibrikom dolazila da naspe vodu i posmatrao u komšijskoj bašti. Bio je inspirisan ljepotom njene rane mladosti i svojoj sestri Persi jednom prilikom priznao da će o tome napisati pjesmu.

Emina Sefić tek se “zacurila”, a priče o njoj kružile su po cijeloj čaršiji. Mladići su govorili da Sefićeva kćer nije žensko, već “dženetska hurija” – ljepotica iz raja.

Po sokacima i mahalama krenu priča o hafizovoj šćeri, ljepotici. Kako joj bujna kosa spletena u teške zlatnosmeđe pletenice igra po leđima; kako su joj oči od žežene kadife, usne – zrele trešnje, alice; dva reda zuba – dvi niske bisera; kako joj je Alah podario lice zaruđele breskve; kako joj pod bijelom košuljom zakopčanom sedef – pucetom do pod vrat i pod svilenim, cvjetnim dimijama igra jedro, zdravo tijelo, tanko u struku, mamno u hodu – pričalo se tad o Emini.

U knjizi “Mostarenje” Miše Marića nalazi se dio navodnog razgovora između Alekse i njegovog brata Pere koji se naljutio jer je Šantić o ljepoti Emininoj morao da javi čitavom svijetu preko novina:

Pa si zabrlj’o, moj Aleksa, da ne može gore. Stariji sam ti brat, ne ljuti se na me, niko ti više dobra od mene ne želi, ali ti moram po duši reći šta i kako je, a bogami i čaršija sve to vidi. Imade li ti išta lijepo iz muslimanskog života za opjevat’, nego kako imama Sefića šćer vrcka kroz bašču s ibrikom u ruci?

Lijepo žensko nije grijeh pogledati, ali preko tuđih taraba ćuriti i telaliti to po novinama – ne ide. I to ti malo, okren’o si pjevanije po priredbama. Gdje će ti duša, to je tvoja briga. Moja je briga obraz Šantića. OBRAZ, razumiješ li? Od kada je đed Petar, bog da mu duši prosti, sišao u ovu čaršiju, mi smo se, Šantići, s muslimanima lijepo pazili i još pazimo. Pošteni su ljudi, dobre komšije. I stalne mušterije… A ti baš zapeo da nas istjeraš iz ove ljepote! Gdje ćemo mi, Šantići? Na konja, pa nazad u Bogodol, il’ u Trst, na brod, pa u Ameriku? Ne valja nijedno. Jedva smo se kutarisali one vukojebine pod Čabuljom, gdje vuk i međed jedu ovcu, a sušica i sifilis čovjeka. A u Ameriku kako je ko otiš’o, nije se vratio. Ako nije šta stek’o k’o da ga na ovoj zemlji nikad nije bilo, a ako je i stek’o, opet se vrati u tegli od kiselih krastavaca; ni u prahu mu se tamo ne ostaje. A sad ćeš nam ti bruku i šuhu na kuću navući. Nikad odrasti, moj braco, nikad se pameti dozvati, vikao je brat Pero, glava kuće.

Aleksa Šantić bratu je odgovorio u svom stilu:

Ne znam, Pero, šta je tu bruka. I ne znam šta to ima ljepše u životu od čiste ljepote. A čista ljepota je vizija, san… Ne gledaš očima, ne dodiruješ rukom. Samo je dušom možeš osjetiti, a pjesmom reći.

I još su prepičavali njeni unuci i praunuci da je mnogo voljela Šantićeve pjesme u izvođenju sjajnog Himze Polovine, ali bi uvijek, kada ih čuje na radiju, posramljena napuštala prostoriju.

Prelijepu Eminu, čim je stasala za udaju, od njenog oca zaprosio je naočit i bogat trgovac Avdaga Koluder. U to vreme on je bio glavni trgovac u Mostaru te je prvi u Mostar doneo radio i dovezao automobil. Navodno, Emina ga nikad pre nije vidjela niti su je roditelji pitali za pristanak.

Rodila je čak četrnaestoro djece od kojih mnoga nisu preživjela. Danas su Eminini potomci rasuti po svijetu a neki još uvijek žive u Mostaru i u Sarajevu. S jednim od njenih nasljednika prije dvadesetak godina je razgovarao mostarski novinar Mišo Marić. Njen sin Besim prenio je sjećanja svoje majke o Aleksi Šantiću:

– Sretala sam ga često, kad bih išla u mekteb, u školu, ja l’ na česmu. Riječi razmijenili nikad nismo. Viđala bih ga izdaleka, skockan kao da je sad iz Beča došao. Najviše se cipela sjećam. Uvijek uglancane, sjaje, a po njima pale pantole, porezati bi se mogao kako su opeglane… Jednom sam čula kako neko pjeva u Ćorovića avliji. Pjevao je “Kara majka sina Ahmeta” uz violinu, tamburicu i šargiju. Pjevao je jedan glas, žalovito. Kasnije sam čula da mu je to bila najdraža pjesma, pa sad mislim kako je on pjevao. Zagledala ga u prolazu, sine, velim ti, nisam. Ali se pričalo da je bio lijep čovjek – sjećala se Emina Sefić- Koluder.

Emina je umrla 1967. u 83. godini. 27. maja 2010. bronzana statua Emine otkrivena je u Mostaru na Šantićev 142. rođendan. Statuu je izvajao Zlatko Dizdarević u periodu od tri meseca i nije bila zasnovana na njenim fotografijama, nego je to bila umjetnička vizija bosanske ljepote. Oblikovana je s odjećom koje su žene nosile u Bosni i Hercegovini na prelazu u 20. vek.

Eminina praunuka Alma Ferović Fazlić, po profesiji sopranistkinja koja živi i radi u Sarajevu, imala je želju da “Eminu” obradi na savremeniji način. Pogledajte njeno izvođenje i spot i videćete da je slavna Emina zaista morala biti krasne lepote sudeći po genima koje nose njena pokolenja.

Izvor: Opanak

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovaj sajt koristi Akismet antispam aplikaciju. Saznajte više o Akismetu..