Danas je Dan Republike i stari nije popio nimalo. Na televiziji Lepa Brena i stari se sjeća ratnih vremena. Da bi danas bilo bolje, oni su poturali svoja pleća. Žao mu je što neki misle da je život negdje drugdje i ne sanja se više stari san. Svi čekaju pasoš da odu van. A stara kaže: „Sine, ćuti, skrati jezik! Mogu te čuti.“.
Izvinite, ali nemam zastavu. I nije mi do slavlja. Posebno ne nekome iz inata. I licemjerno je da me na isticanje zastave pozivaju svi ti koji barut mirisali nisu kad je trebalo na strašnom mjestu postojati. Moja rodoljubiva osjećanja su moja privatna stvar. Nije problem da ih dozirano ispustimo javno o velikim pobjedama, godišnjicama i slavama. Ali ja neću. Ni kad zagrme topovi. Jer sam naučio na lekciji koju su platili moji najbliži muški srodnici. I ne dopuštam da mi neko sugeriše kako da se danas ponašam. Posebno ne oni koji su iz rata izašli mnogo bogatiji no što su bili prije. I licemjerno je da isti oni koji su šakom i kapom prenosili sve te državotvorne nadležnosti i predali Brčko narušivši kontinuitet teritorije Republike Srpske danas najavljuju da će „možda“ tražiti da se te nadležnosti vrate.
Ne, nisu mi je ogadili, niti to mogu. Ali ne moram objaviti na instagramu da je volim, da je ona dio mene, da smo zajedno odrastali, da bih uvjerio sv’jetinu da iskreno volim.
Tih ratnih godina, uz petrolejku sam učio, slušao vijesti s ratišta, proživljavao sve zajedno s mojim narodom. Imao empatiju i za patnje drugih. Ostao čovjek prema svima koji su različiti, vođen čojstvom i junaštvom časnih predaka. Nisu mi bombe padale po glavi, ali taj rat duboko je urezan u moju ličnost. Republika Srpska je dio mene.
Najljepše djetinjstvo pamtim iz SFRJ, to je bila moja zemlja, Velika Srbija, Velika Hrvatska i Velika Bosna, rješenje za sve. Željeli smo ostati u toj zemlji, živjeti u toleranciji, ali drugi su birali izlazak iz te zemlje. Alija Izetbegović je povukao potpis s Mirovnog sporazuma portugalskog diplomate, da bi nakon strašnog bratoubilačkog klanja baš on (a ne Radovan K.) pravno kumovao stvaranju Republike Srpske novembra i decembra 1995. godine. Umro je, ali je ostao sin, čovjek rata, koji je i danas na samom vrhu bošnjačke politike. Isti taj i danas putem poluprivatizovanih sudskih institucija pokušava srpskom narodu da poništi slobodu radi koje je i stvorena Srpska, koja nije bila cilj, već posljedica poteza Bakirovog oca. Od ratnog cilja nije odustao, i slično ocu, upravo on danas gura Republiku Srpsku u samostalnost. I baš danas iz bošnjačkih pera dolaze hektolitri mržnje koja zapravo daje za pravo Dodiku kada tvrdi da ovakva BiH nema nikakvu budućnost. S druge strane, srpski političari u inat radikalizovanom Sarajevu, a ne iz ljubavi prema Republici Srpskoj, s čijim stvaranjem većina njih i nema dodirnih tačaka, slave. Slavi se život, a Republika Srpska se danas „održava na aparatima“.
Danas je Sveti Arhiđakon Stefan, Krsna Slava mog pokojnog ujaka, koji 26.9.1991. godine sa svojih 35 ode u rat iz koga se vratio tek 1996. godine. Najbolje godine proveo je na ratištu. Nije imao djece, pa se Krsna Slava „gasi“. Odnesoh jutros koljivo u crkvu da mu održimo pomen.
Moj prijatelj je devedesetih otišao u rat, bio sve vrijeme u sanitetu, preko ruku mu prešlo stotine ranjenika. S fakultetskom diplomom gazi duboko u četrdesete, s velikim stažom na birou, bez materijalnih mogućnosti da stvori porodicu.
6. januara 2017. godine u kafanu u Centru Banje Luke ulazi promrzao čovjek (star oko 60 godina) „samo malo da se ogrije“. Nema za čaj. Gazda ga pita koji će čaj na račun kuće. „Daj neki najjeftiniji!“ – odgovara. Ne sumnjamo da je pet godina života dao za slobodu svog naroda.
Isto veče zapazih na društvenim mrežama objavu poznanice koja organizuje humanitarne akcije da je zatekla praznu trpezu u domu sedmočlane porodice.
Kako su u ratu živote gubili najbolji među nama, tako i danas Srpsku napuštaju oni najbolji. Djeca se ne rađaju, jer polovina mladih nema elementarne uslove za stvaranje porodice. Oni koji su živote dali za odbranu Srpske ni danas nemaju spomen obilježje. Prioriteti su neki drugi. Ono za šta su živote dale generacije naših slavnih predaka izgubićemo u miru. kao zemlja staraca koji ne žive, već čekaju smrt. Srećni ako mogu djecu i unuke za Božić vidjeti putem skajpa.
Izvinite, ali danas mi nije do slavlja. Zapalio sam svijeću ujaku i drugima koji su živote položili za moju slobodu da mogu danas obilježiti Dan koji simboliše baš tu slobodu, koju mi drugi žele ograničiti. Molim vas, nemojte mi vi određivati kako ću i mjeriti mi rodoljublje, jer te vaše mjere za mene nisu relevantne.
(I napišite mi koliko košta jedna veća zastava! U toj vrijednosti ću kupiti večeru za članove sedmočlane porodice čija je trpeza za Božić prazna.)
Be the first to comment