Krajem devedesetih nazivala se “dodatna plata“. Nisu je svi dobijali, ali jedan broj firmi jeste u praksi primjenjivao ovu “stimulaciju, nagradu, višak…”, kako god da ga nazovemo
Kod onih “običnih” radnika izazivala je osjećaj pripadnosti firmi za koju rade, bez obzira da li je privatna ili državna. Osjećaj da direktor ili vlasnik vodi računa o svojim radnicima i da “nije sve u parama”.
Ne usuđujemo se tvrditi da se danas u praksi ne može naći nešto tako ili slično, i ako neko zna takav primjer dobre prakse, bili bismo mu zahvalani ako nas upozna sa njom.
Dakle, trinaesta plata kao simbol fer raspodjele viška vrijednosti, pokazatelj uspješnosti firme, stimulacija ili nagrada zaposlenim u njoj. Kako god, lijepo zvuči.
Ovaj članak objavljujemo u sekciji – NEKAD BILO.
P.S. Jedno je sigurno, političari je sigurno imaju, samo je drugačije nazivaju…
Leutar:Net
Be the first to comment