Sve češće razmišljam o sreći, onoj običnoj, ljudskoj, svakodnevnoj, onoj sreći na koju svako ima pravo. Pitam se : Zašto često zaboravljamo, ne znamo ili ne stižemo da budemo srećni ili bar radosni? Kako se to sreća gubi u moru dnevnih obaveza,zanemaruje zbog konkretnih ciljeva, uslovljava vidljivim rezultatima i afirmacijom sredine ili se prosto smatra nemogućom u svakodnevnici balkanske materijalne i moralne bijede?
U trci za svakodnevnim obavezama i borbi za puku egzistenciju često zaboravljamo da budemo srećni. Na ludom Balkanu, gdje većina poštenog svijeta jedva preživljava, prava je umjetnost biti zadovoljan i miran, a to su glavni uslovi za sreću. Kako je uopšte moguće ne biti frustriran saznanjem da nam više od pola plate odlazi na račune? Da nemamo za zimovanja i ljetovanja, da moramo voditi računa da kupujemo jeftiniju hranu ili samo jedne cipele? Veći dio plate potrošimo u prvih deset dana, a onda se preostalih dvadeset dovijamo kako znamo i umijemo? Materijalne stvari svakako nisu uslov za sreću, ali jesu preduslov za unutrašnji mir. Lako je zapravo govoriti da sreća ne zavisi od materijalnog onima koji su materijalno obezbijeđeni. Neimaština ipak stvara velike brige i strah od sutrašnjice. Strah je najveći neprijatelj sreće jer ne može biti srećan onaj koji je u strahu. Teško je sačuvati životnu radost u suludoj brzini života koju nameće 21. vijek. Opet, bez životne radosti ni neke druge stvari ne znače ništa.
Vrlo bitno je razlikovati sreću od zadovoljstva ili radosti življenja. Sreća je suviše intenzivna da bi bila trajna i obično je vezana za neke posebne trenutke u našim životima koji nisu tako česti i nisu svakodnevica. Nemoguće je biti stalno srećan, ali je potrebno ne biti stalno ili često nesrećan. Na tragu ovakvih razmišljanja saslušala sam jednu od emisija iz ciklusa Agape gdje je gost bio čuveni psihoterapeut i jedan od najvećih poznavalaca ljudske duše Vladeta Jerotić. Dopalo mi se njegovo razmišljanje o radosti života koja, za razliku od sreće, može biti trajna kategorija. Po Jerotićevom mišljenju, u hrišćanskom kontekstu pojam radosti je vezan za radost vaskrsenja, na kojoj se hrišćanska nauka uglavnom i temelji. Potpuna sreća na zemlji ne postoji, kao što ne postoji ni raj, pa je u hrišćanstvu patnja neodvojivi dio ovozemaljskog života i često neophodan stepenik u duhovnom usavršavanju.
Kako onda sačuvati u sebi radost života koju ima , čini mi se, svako dijete koje se bezazleno smije, igra i raduje i nema pojma o mukama ovog svijeta? Kako biti radostan uprkos svemu i kada nam se čini da nema mnogo razloga za to? Svi kažu – sreća je u malim stvarima, ali nekada imamo toliko realnih problema da nam male stvari nisu dovoljne ili nisu vidljive. Jedna pomalo duhovita poslovica kaže : „ Sreća je dobro zdravlje i loše pamćenje“. Veliki filozof Šopenhauer ima sliičnu misao : „ Zdravlje toliko nadmašuje sva ostala dobra da je zdrav prosjak zaista srećniji od bolesnog kralja“. Tačno je da je za sreću svakako neophodno dobro zdravlje, ali rijetko nas iznutra ispuni samo to saznanje da smo zdravi. Možda je to nezahvalno od nas, ali je tako. Takođe, tačno je da je za sreću potrebno loše pamćenje jer ako dugo pamtimo ružne stvari i ne možemo da oprostimo, teško možemo biti srećni. Psiholozi kažu da je sreća moguća samo u sadašnjosti jer prošlost nepromjenjiva, a budućnost nepredvidiva. Potpuna neizvjesnost sutrašnjice je ono što najviše plaši čovjeka na ovim prostorima jer su poslovi nesigurni, a budućnost ne može nikako da se planira.
Za osjećaj sreće ili radosti življenja neophodno je harmonija koja dolazi iznutra, ali i spolja. Nije lako biti ispunjen ako stagniraš na poslu, nemaš sreće u ljubavi ili primjećuješ da su tvoja prijateljstva površna.Tad često počinješ da se preispituješ, gubiš samopouzdanje, postaješ tužan ili depresivan. Za mene je sasvim neprihvatljiva teza da naša sreća zavisi samo od nas i naših pogleda na život.
Čovjek je biće zajednice, a ne usamljena jedinka! Njegova sreća je uvijek uslovljena i onim drugim za koga je vezan , emotivno ili duhovno. Svako od nas se ogleda u onom drugom kao u ogledalu, ogleda i dopunjuje. To je neobično važno. Sreća sa samim sobom je sebična sreća, zato i nije potpuna. Dovoljna je možda onima koji su emotivno siromašni.Drugo ime za odsustvo sreće je praznina. Svi koji su nesrećni osjeećaju prazninu u sebi, besmisao svega, očaj. Zato je najpotpunija i najveći izvor sreće ljubav u svim njenim oblicima.
Interesantno je da čovjek najveće zadovoljstvo nalazi u pažnji i brizi o drugima, kao da time ostvaruje svoju misiju na zemlji. Roditeljstvo je zato velika i posebna stvar, često i najveća sreća. Ljubav nas jedina uzdiže iznad smrtnog i prolaznog,čini da u trenutku dodirnemo vječnost i prevaziđemo sebe. Samo ako nas neko voli i prihvata onakve kakvi jesmo, mi smo u stanju da postanemo bolji nego što mislimo da možemo biti. Za sve u životu potrebna je jaka motivacija, a ljubav najviše motiviše i tjera nas da činimo čuda.No, malo je ljubavi u svijetu, kao što je malo i svega drugog što je dobro.Ljubav traži žrtvu i odricanje, a ljudi često nisu spremni na to. Zato je usamljenost najveća boljka modernog doba. Niko više nije spreman nikog da trpi, ničeg da se odriče, ni za šta da se žrtvuje. Ljudi postaju usamljene i izolovane jedinke koje trče za novcem , a poslije napornog radnog dana vraćaju se svojoj samoći. Paradoksalno -tamo gdje je više materijalnog obilja, više je duhovnog siromaštva.
Ima li čovjek danas, u vremenu haosa i nesigurnosti, šansu da sačuva radost života i dosegne prosječnu ljudsku sreću? Ako ima, u čemu se ona sastoji? Možda ponajprije u vjeri, mirenju sa nestalnošću svega oko nas i njegovanju jedne posebne „ ludosti“ u nama. „ Prava ludost“ je ovaj svijet ne doživjeti ozbiljno.
Šekspir na jednom mjestu kaže :“ Više volim ludost koja me raduje od iskustva koje me rastužuje“. Doživjeti život kao igru, predstavu sa neslućenim obrtima i mogućnostima jedini je način da ostanemo normalni i sačuvamo radost življenja. Na kraju Heseovog romana Stepski vuk u simboličnom magičnom pozorištu, gdje se Hari suočava sa sobom, Mocart mu kaže: „ Treba da živite, da naučite da se smijate. Treba da se naviknete da slušate radio- muziku života (…) treba da prihvatite humor života“.
Izvor: Darka Deretić / Slobodna Hercegovina
Be the first to comment