Srblji (ili Sorabi, kako ko voli) su šampioni u bježanju od odgovornosti. Tako se učimo od malena. Ko je loptom razbio prozor? Niko. Ko je lomio krede i gađao se njima? Niko. Od malih nogu smo naučeni da vičemo: „Nisam ja!„
Dolazimo kući sa dvojkom iz matematike u svesci, no, roditeljima saopštavamo da je većina u razredu fasovala keca. Nije važno šta smo mi dobili, nego šta je drugi dobio.
Glagoli raditi i uraditi, zatim učiti i naučiti, ili kopati i okopati, kod nas su istog značenja. Kad neko nešto ne zna u školi, sekund prije nego što mu upišu keca, on zavapi: „Ja sam učio!„ Tu i tvrdo srce profesorsko omekša i taj zabode bar dvojku, ili šesticu, zavisno od nivoa školovanja. To što nije naučio, nije od neke važnosti. Jebi ga, učio je.
Uz ove divne osobine, koje će nas pratiti cijelog vijeka, ugrađuju nam se i konformistički stavovi, poput: ne izdvajaj se, što se praviš pametan, kako svi – tako i ti, ne buni se, dobićeš slabu ocjenu, uči da ne bi radio i još gomila pametnih savjeta, koji će nam pomoći da, kroz odrastanje, postanemo savršeni mediokriteti. Ako je u nama i bilo nešto hrabrosti, osobenosti i odgovornosti, ubijeno je do kraja srednje škole. Sabijanje u krdo je prva odlika socijalizacije.
Uz formiranje mediokriteta, kao pretežnog tipa u društvu, prirodno dolazi i poštovanje osrednjosti. Mediokritet je uvažen i djeca se uče da se na njega ugledaju. Svaka akcija, koja iskače iz osrednjosti, kod nas se zove: talasanje. Ne talasaj! Omiljena srpska fraza protiv svakog pokušaja da se ne bude srednjak. Žabokrečini talasanje ne godi. To je naša građanska sabornost: konsenzus u osrednjosti. Sve što je postalo veliko i značajno u Srbiji, postalo je to uprkos opštoj društvenoj klimi, a ne zahvaljujući njoj. Ovdje je pamet sama sebi kazna, a adaptibilnost najvažnija vrlina. Sve što nije u prosjeku, Srbi patološki mrze.
Već na predškolskom uzrastu se adaptibilna djeca, budući mediokriteti, znajući, ispod praga svijesti, da su nesposobna za veće poduhvate, grupišu protiv obdarenije djece i zagorčavaju im život. Docnije, u školi, od pametnijih prepisuju zadatke, dok ih, istovremeno, duboko mrze.
Manjak znanja, manjak ne učenog, već naučenog, u životu se, kad odrastemo, manifestuje kao višek vjere, ubjeđenja i nabreklih prsa. Kad ne znaš, bar da imaš stavove i uvjerenja. Da bi se proniklo u neku oblast, potrebne su hiljade sati učenja i rada, a da bi se imala uvjerenja potrebno je nekoliko novinskih naslova i jedna-dvije televizijske emisije. Jedno od najljigavijih srpskih uvjerenja je da je pamet bez znanja jedina prava pamet. Čisti um, što bi rekao Kant. Znanje škodi, jer nas odvodi od životnih uživanja, poput opijanja i skakanja po svadbama i veseljima – to je uvjerenje svakog rasnog Srbina.
Bijeg od odgovornosti je, zapravo, prvi uslov da se sopstvena sudbina prepusti drugome. Lakše je negirati, vjerovati i bajati, nego misliti.
Digli bismo se mi „protiv mora nevolja“, što bi rekao Hamlet, ali kako kad ne daju masoni, pokojni Tito, kad nas lažu da je Zemlja sfera, kad ne uvažavaju da smo najstariji narod na planeti, kad Bilderberg i K-300 samo misle kako Srbima da napakoste? Malo rukah, malena i snaga… Moža bismo se, ovakvi kakvi smo, kočoperni i neustrašivi, nekako i borili sa Amerima i NATO paktom, moža bismo savladali masone i templare, Hrvate i Šiptare ali, evo, u posljednje vrijeme su im se, ako je vjerovati srpskim teoretičarima zavjere, pridružili i vanzemaljci, a tu se već ne može ništa. Ne možemo protiv plazma topova i neuronskih bičeva! Bolje da ostanemo kući i gledamo Farmu i Deretića, uz obavezno srbovanje na društvenim mrežama i potpisivanje peticija.
Niko nema što Srbin imade,
peticiju – tu mu ime stade!
Najgore, zapravo, i nije što se formirala osrednjost, ona i drugdje postoji kao pretežni tip, već što srpski srednjak ima glasne žice koje daleko nadmašuju mozak. On uvijek ima nešto da kaže. Automehaničaru objašnjava kako se propravlja auto, alasu kako se baca mreža a, da može,objasnio bi i Ronu Džeremiju kako se rade one stvari. Osrednjost toliko vara čovjeka, da mu se čini da je majstor za sve. Kad, međutim, treba da se podmetne grbača, da se, pod prijetnjom da se ugozi egzistencija, ili neka druga bijeda na vrat ne navuče, digne glas i izrazi stav, taj srednjak, šampion stavova i ubjeđenja, nestaje kao ručak iz manekenke. Odmah postaje ono dijete koje nije razbilo prozor i koje je učilo i kad nije naučilo. Dirljiva je briga medikriteta za svoju guzicu, ona uvijek može da vam izmami suzicu.
Uprkos tome što se oduševljava raznim deretićima i šarlatanima uopšte i satima gleda i sluša gluposti, mediokritet uvijek glasa za vlast. Tako je učen. Ne izdvajaj se iz kolektiva. Slušaj nastavnika. Veži konja gdje ti gazda kaže. Ne pravi se pametan. Srednjak je radikalan u stavovima, metiljav u delanju. Takva mu je dušica.
On je ponosan, kao tip, spreman na najveća pregnuća drugih i uvijek ima objašnjenje zašto je skinuo gaće. Ne može šut s rogatim! Bi on („učio sam, učiteljice!“), ali ne može se protiv jačeg.
Mediokritet stalno brka autoritet i moć i otud dolazi stalno osporavljnje autoriteta i poštovanje moći. Srednjak sve zna bolje od univerzitetskog profesora („taj profa ne može da pojede ni kilo pečenja, a ovdje nam soli pamet“), osporava mu autoritet, ali zato guzicu liže čak i policijskom pisaru, jer taj ima moć, a pokornu glavu, to se zna od prvog osnovne, sablja ne siječe.
Mediokritetu nije stalo do toga da on sam dostigne neki cilj, ili da nešto korisno uradi, već da drugog spriječi da tako nešto postigne.
Kad vidim nekog tvrdog zagovornika demokratije, znam da, pred sobom, sa vjerovatnoćom od 95%, imam srednjaka. Demokratija nikako ne odgovora nekonformistima i sposobnima, ali itekako je pogodna za osrednje: čini ih jednakima sa onima sa kojima ne bi bili jednaki u drugačijem političkom sistemu. Pravda se, kaže Aristotel, sadrži u jednakosti za jednake i nejednakosti za nejednake. Tamo gdje su nejednaki jednaki, ima demokratije, ali nema pravde.
Da stvar bude gora, čitava propagandna mašina demokratije duva pod rep baš osrednjima. Medikreiteta je bilo uvijek, uvijek su bili pretežni tip i jedna konsolidovana osrednjost jeste pretpostavka da društvo uopšte postoji i dela, ali ta osrednjost je bila u sredini društvene piramide i nije imala svoju filosofiju. Sada je filosofija srednjaka ujedno i prvo načelo svake demokratije. Čitava demokratsko-propagandna mašina daje za pravo mediokritetu, ali ne zato što ga poštuje, već zato što na taj način njime uspješno manipuliše, što ovaj i ne primjećuje. Dobar mediokritet povazdan bulji u kutiju, gleda Farmu i Parove i – to je najbolje u cijeloj stvari – on ne vjeruje da neko to ne gleda, već da se samo folira da ne gleda. On, dakle, duboko i iskreno vjeruje da život ne može da se odvija na višem stepenu od onoga na kome ga on živi. „U se, na se i poda se“ je, u očima srednjaka, najviši stepen egzistencije do koga je evolucija dovela.
I, u toj tački, mediokritet se sreće sa građaninom i sa njim spaja u nihilističkoj životnoj praksi, u prazniku destrukcije i uništavanja svakog simboličkog života. Tek u spoju srednjaka i građanina, mediokriteta i demokrate, destrukcija postaje životna filosofija. Ova mješavina, ova simbioza dva anorganska tipa, razara kulturu, tradiciju, vjeru, društvo, običaje ali, na kraju, kao posljednju konsekvencu, i politički sistem koji ih je stvorio. Iluzija je onih, koji za političke potrebe proizvode mediokritete i građanere, da će moći da ih zaustave na nekoj tačci pada; jednom pokrenuta spirala destrukcije, uvijek ide do dna.
Stremljenje u visine je težnja svakog višeg, rasnog čovjeka, a stremljenje ka osrednjosti je početak kraja jednog društva. Vjera da je vrhunac življenja biti državni službenik je poput kulturne atomske bombe, jer se u tom službeniku sumira sve ono sa početka teksta: on je parazit, on je neodgovoran, uglavnom je slabo i samo formalno obrazovan, bahat je prema svemu što nema oznaku moći, dok je prema njoj snishodljiv i uvlači joj se tamo gdje sunce ne sija. Državni službenik je, zapravo, simbol osrednjosti koja je podignuta na nivo upravnog aparata.
Drugdje, u drugim društvima i kulturama, ne samo da postoje srednjaci, već je gotovo sigurno da imaju iste osobine kao ovi srpski, samo što drugdje postoje politički sistemi kojima zadatak nije pljačka sopstvenog, već drugih naroda, a srednjak u takvoj tehnologiji vlasti samo smeta. Ozbiljan kolonijalni aparat podrazumjeva natprosječne umove i sistem ih favorizuje i štiti od osvete srednjaka. Ovdje, pošto vlast simulira i moć, i politiku, medikritet je dovoljan, nema potrebe za boljima. Mi smo ovdje da služimo drugima, a ne sebi. Ovdje nije potreban inžinjer koji nešto kreira, već šef pogona, srednjak gonič robova, koji radnicima donosi pelene i otkaze; ovdje nije potreban državnik, koji vodi politiku, nego srednjak, politikant, koji sprovodi tuđu; ovdje nije potreban umjetnik koji afirmiše nacionalnu kulturu, već srednjak, koji je zaserava za honorar.
Mediokritet laje često i mnogo, ali uvijek iz čopora i sa bezbjedne udaljenosti. Ono plašljivo, adaptibilno dijete u njemu, zauvijek opstaje preplašeno od boljih. Kakva-takva kultura dijaloga je nedohvatna za srednjaka: on frkće, reži, viče, piše samo velikim slovima, stavlja po tri uzvičnika na kraj svake rečenice, ali je, u ličnom kontaktu, mala maca, koja samo gleda da šmugne bez posljedica. Jagnje u kafani, a lav na društvenim mrežama. U suštini, adaptibilan. Na društvenim mrežama još niko šamar nije popio.
Uprkos svemu šta sam napisao, i što jeste glavni tok srpske kulture danas, nemojte tjerati djecu da budu konformisti i mediokriteti, osim ako vam san nije da vam dijete bude neka mastiljara u administraciji, ili da krade kroz politiku. Učite djecu da budu samosvojna, ponosna, da se usprotive svakoj nepravdi, ne razmišljajući o posljedicama. Ne dajte im da cinkare drugove nastavnicima, jer će sutra cinkariti policiji. Navika je druga priroda. Učite djecu da streme u visinu, ali im recite i da postoji visoka cijena za to, koju će morati da plate. Na visinama hladan vjetar duva. Ipak, vječita je ona Njegoševa:
„Soko mrzi polja od prašine“…
Razumijete šta hoću da kažem.
Ostavi komentar