Dr Aleksandar Knežević ili STRUČNOST I SKROMNOST koje „ne prodaju novine“

„Vrlo malo mladih ljudi želi da uloži trud i slobodno vrijeme u nešto što će im nametnuti velike obaveze i još veću odgovornost, a neće im donijeti materijalnu korist“, ističe dr Knežević.

„Trebinje je za mene Aleksandar Knežević, moj đak i kolega, neurohirug. On je zaista bio jedan od mojih najboljih specijalizanata. Znanje koje je pokazao na specijalističkom ispitu treba da bude primjer mlađim kolegama. Istovremeno užasno skroman. Nikad neću zaboraviti te brilijantne odgovore. Odudarao je od drugih“, ispričala mi je svjetski priznata i poznata dr Danica Grujičić, načelnica Centra za neuroonkologiju, Klinike za neurohirurgiju, Kliničkog centra Srbije.
Srela sam je na Simpozijumu hirurga Republike Srpske i regiona održanom u našem gradu prošlog mjeseca. Krhka plavuša, koja svakodnevno liječi najteže oblike kancera na mozgu, mi je sa velikom radošću ispričala da Srbija korača krupnim koracima ka najsavremenijim metodama liječenja tumora, koje nije moguće operisati. Ministarstvo zdravlja Srbije, nakon gama noža, kupuje i sajber nož.
Bez dlake na jeziku govori dr Grujičić i o problemima današnjice, posebno o problemima mladih. Složile smo se da je sistem vrijednosti poremećen, te da najmanje promovišemo one koji to zaista zaslužuju.
Kao sjajan primjer mladog i uspješnog čovjeka, po drugi put, u razgovoru dr Danica je pomenula dr Kneževića. Biranim riječima pominje našeg sugrađanina, koji je, kako ona tvrdi, „bio jedan od najboljih specijalizanata kojeg je ikad imala“.
Riječi hvale ugledne doktorice su bile i više nego dovoljan povod da između predavanja napravimo jedan kratak intervju sa dr Aleksandrom Kneževićem, specijalistom neurohirurgom, koji je zaposlen u Specijalnoj bolnici za ortopediju, neurohirurgiju i neurologiju „Vaso Ćuković“ u Risnu.
Dr Aleksandar Knežević je u Trebinju završio osnovnu školu i gimnaziju, a potom i Medicinski fakultet u Beogradu. Poslije završenih studija, zaposlio se u Službi hitne medicinske pomoći našem gradu. To je radio cijelih sedam mjeseci i po sopstvenom priznanju bilo mu je jako lijepo.
Međutim, u to vrijeme nije bilo slobodnih hirurških specijalizacija, a on je baš želio da se bavi hirurgijom. Nije želio više da čeka pa je zato odlučio da pređe u Službu hitne pomoći u Kotoru. Tamo je saznao da je raspisan konkurs za specijalizaciju iz Neurohirurgije u Risnu. Nije se dvoumio iako je od svih hirurških grana najmanje razmišljao baš o ovoj.
Zato što Neurohirurgija postoji jedino u većim centrima, a njegov san je bio da se vrati u Trebinje. Šest godina specijalizacije mu je prošlo kao tren iako je mnogo učio i naporno radio u Beogradu. Ne kaje se. Jer dok je bio dječak, jedino čega se sjeća je situacija u kojoj je pacijent u jako lošem stanju i tada ga šalju helikopterom sa stadiona „Leotara“ na VMA ili bolničkim kolima u Risan. To je zaista značilo da je pacijent loše, a s druge strane ta dva mjesta su ulijevala nadu jer su najeminentniji stručnjaci tamo radili.
„Zaposlen sam na najstarijem odjeljenju neurohirurgije u Crnoj Gori, osnovanom davne 1968. godine“, skromno, ali sa vidnim ponosom započinje razgovor dr Knežević ne stavljajući sebe u prvi plan već poznatu Specijalnu bolnicu u Risnu.
„U to doba neurohirurgiju nisu imali ni mnogo veći centri. Ovdje su radila poznata imena i svako od njih je dio sebe uložio u Bolnicu. Takva praksa se nastavila do dana današnjeg. Tako da danas, Risan ima kadar, planski podmlađen i samo su nam potrebni bolji uslovi za rad. Kažem samo jer gubitkom jednog neurohirurga, gubite nekoga u koga je uloženo šest godina redovnog medicinskog školovanja i šest godina specijalizacije. Mi danas imamo sjajan tim“, objašnjava neurohirurg koliko su bitni ljudski resursi.
„Imamo odličnu saradnju sa Beogradom. Svi ljekari bolnice u Risnu odlaze na usavršavanja u Beograd. To nam je zaista od velike koristi. Pogotovo što tamo nailazimo na jedan prijateljski stav, koji su stvorile starije generacije“, zahvalan je dr Aco, kako ga Trebinjci svojataju, a on se ne ljuti, beogradskim kolegama i dodaje da su u vrijeme osnivanja kako ortopedskog tako i neurohirurškog i neurološkog odjeljenja veliku pomoć u edukaciji dali istaknuti profesori i doktori iz Beograda. Smatra da su to zdravi temelji na kojim počiva ustanova, u kojoj svakodnevno pokušava pomoći ljudima.
„Bolnica nosi ime po Rišnjaninu, Vasu Ćukoviću, koji je radio u Americi,u Denveru, a veliki novac dao za izgradnju mnogih ustanova u domovini. Smatra se najvećim crnogorskim, a ujedno i jednim od najvećih filantropa tadašnje Jugoslavije“, priča mi doktor još detalja o specijalnoj bolnici i kao za sebe, komentariše kako u današnje vrijeme pojedinci zarađuju enormne svote novca, ali je gotovo nezamislivo da neko na taj način pomogne svoj narod i svoj kraj.
„Često imamo imućne pacijente, koji se pri dolasku u bolnicu iščuđavaju u kakvim uslovima radimo, ali se rijetko, po obavljenom poslu, sjete da doniraju nešto toj ustanovi. Ako pogledamo svakodnevnicu, to i ne iznenađuje. Jer mediji vrlo rijetko pozitivno pričaju o pojedincu, zajednici ili državi. O ljekarima čujete kako su neobrazovani, kako ne znaju, kako su drski, nedostupni …“, pomalo rezignirano govori dr Knežević i „naglas“ se pita:
„Da li neko nekad pomisli ili kaže kakav posao doktori obavljaju, koliko vremena provode liječeći ljude, razgovarajući s njima u momentu kad se stanje pogorša, a opet moraju doći kući i izvršavati, kao i svi, porodične dužnosti. Negativna vijest prodaje novine. To je trenutno jedina istina, ali ujedno i način vaspitavanja budućih generacija. Kao posljedicu toga imamo jako malo ljekara, koji konkurišu za hirurške grane. Prosto ne žele da ulažu trud i slobodno vrijeme u nešto što će im nametnuti velike obaveze i još veću odgovornost, a neće donijeti materijalnu korist“.
U Risnu dr Knežević ima jako puno posla. Naročito, u ljetnjim mjesecima se uveća obim pacijenata, i to stranaca. Svi oni kad odu svojim kućama, napišu i-mejl zahvalnosti ili pošalju razglednicu što osoblju daje dodatnu motivaciju za rad. Nekad je „hvala“ veliki motiv, ističe dr Aco i bez ikakve ljutnje dodaje da mu nije krivo što nije imao priliku da se zaposli u Trebinju.
„Neko mora i otići odavde. Imamo jako puno uspješnih studenata. Nema mjesta za sve. Namjerno nisam otišao daleko. Blizu sam kuće, živim na moru, radim u čuvenoj bolnici, formirao sam porodicu. Supruga mi je takođe ljekar. Imamo dvoje djece“, zadovoljno zaključuje ovaj razgovor dr Aleksandar Knežević, neurohirurg i zahvaljuje se Hirurškom odjeljenju trebinjske bolnice na sjajno organizovanom Simpozijumu i nada se da će ih u Trebinju biti sve više.
Podrška porodice
„Vrlo je teško postati ljekar, a zatim i specijalista ako nemate podršku najuže porodice. Moji roditelji i sestra su mnogo uložili u moje obrazovanje, a sad se pridružila i supruga. Cijenim sve što su učinili i što i dalje čine za mene“, iskren je dr Knežević.

Izvor: R.T./Jelena Kovačević

1 Komentar

  1. Bravo kolega, sve ste uradili najbolje sto moze, mozda necete imati puno para ali sa ovakvim stavom imacete sve drugo!

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.