Kamenica – priča o graditelju Starog mosta

… samo žedni razumiju priču o Kamenici …

… žeđ za dolinom Neretve i strah u
Mostaru su se oduvijek preplićali …

 

Mostarski Stari most u svijetu znanja, sveznanja, naklonjen neskrivenom divljenju “proganja” put od začete do razotkrivene ljepote.

Taj sklad kamena visoko se nadnio na dio Neretve, te zelenooke probuđene ljepotice, čiji bukovi i virovi nalik vremenu zbore i grgore.

To plavetnilo neba, sunce i već mnogo puta rečena, a nikad dorečena svjetlost sklopiše mozaik u skladu ljepote djela i prirode. Generacije su odrastale, starile i umirale ostavljajući ga iza sebe kao neuništivost vremena.

Ali…

Imaju dva vremena koja stapaju svijetove kao rođenje i smrt, a to je njegova izgradnja i vrijeme rušenja Starog mosta. Ono što je zajedničko u izgradnji i rušenju mosta je Strah.

Strah ga je napravio i srušio.

Prvi Graditeljski strah je breme okupacije, “nadarenog ćeifa”, a srušila ga je zavist ljepoti i cinizam u strahu.

Postojale su na desetine priča o Graditelju, uslovima, graditeljima, opredjeljenjima, naredbama, idejama, posrnućima, teškoćama, radostima, bremenu do vremena i neprolaznim vjetrometinama.

Postoje tri legende za tri naroda, ne misleći da ove dvije nisu odgovarajuće i da će takvim neželjenim odnosom napraviti protivtežu prethodnim.

Ono što je zajedničko (većina misleći da je to manje bitno) da Graditelj nije smio sačekati skidanje skela sa tek izgrađenog mosta. U slučaju rušenja ili oštećenja zaprijećeno mu je da će umrijeti u najgorim mukama – nabijanjem na kolac.

Ne čekajući dan skidanja skela, sklonio se u neprolazni pojam spasa, u planinu Prenj. Taj čest privid slobode u svakom vremenu razotkriva Prenj, planina u podnožju pitoma i blaga, a na vrhu oštra, surova i gotovo nepristupačna. Najveći vrh Prenja je Zelena glava, 2155 m. visine, a između planinskih vrhova, grebena, duboko su usječeni cirkovi, legla isčezlih lednika.

Zato u Beogradu prije 100 godina Jovan Cvijić piše:

“Sav greben je sastavljen iz drskih oblika visokih planina, koji su i vrlo lepe grupe kombinovani, tako da je Prenj najlepša planina Bosne i Hercegovine.” Graditelj u toj mukotrpnoj spoznaji, u tim vijugavim zupčastim grebenima, velikim plazinama, kotlastim i strmim stranama nadoknađuje ukradenu i prividno stečenu ljepotu.

Taj spreg, taj nemir ga natjera da se polako spušta sa desne strane kroz prostore Plavca, Oblja, Plužnih njiva ili sa lijeve strane od razuđenih prostora Sedle, Prijevorca, Bijelih voda, Sivadije do Kruševca. Tu gdje se spajaju Plužna njiva i Kruševac počinje prolaz prema Zelenici. Dvije kamene strane obrasle rastinjem, razdvojene, nepristupačne, gotovo odsječene stijenama, čine prolaz pod nazivom Draga. Niz Dragu za sat hoda, sa desne strane puta nalazi se golema stijena od 3-4 metra visine, a koja svojom širinom produžava i nestaje u kamenito pjeskovitoj podlozi.

Na vrhu široke stijene Graditelj uklesa kamenicu (udubljenje od 1,20 metara dužine i 80 centimetara širine i dubine).

Gotovo sa jednom kišom, vrlo brzo, kamenica će sakupiti dovoljno vode za žedne.

I tako stvaralački sudbinski nemir Graditelja opet dovodi u vezu kamena i vode. Najpre premoštavanjem vode kamenom (most), a sada u kamenu sakupiti vodu (kamenica).

Graditeljski dar može imati trenutno posrnuće, nesporazum sa drugim i gotovo uvijek sa sobom, dok je tog razračunavanja sa samoćom u samoćama, do tada je on zalog toj stvaralačkoj žeđi.

Čekajući vijest o mostu, taj nemir, strah i žeđ daje odgovor sudnjem trenutku kao dnevno ljudskoj prolaznosti.

Skele, padajući sa visine daleko su se čule, a vijest o navodnom padanju mosta se pronijela do tih prostora, a samim tim i do Graditelja.

Strah je u trenu prozborio i pobježe u planinu, a sve drugo je tajna što čuva Prenj. Graditelj je otišao sa ovih prostora ne vidjevši most, ali gledao ga je cijeli svijet više od 400 godina. I ako je još otišao žedan vode sa kamenice to bi zaokružilo ličnu tragediju Graditelja i neprolazan žal za njim od svakog Stvaraoca.

1998

Iz knjige “Kamenica”