Ljubav Magdalene Živanović i Jovana Dučića

U jesen 1893. godine Dučić stiže u Bijeljinu, koji je u julu te godine završio Učiteljsku školu u Somboru. Nakon toga dobio je dekret Zemaljske vlade kojim se postavlja za učitelja Srpske osnovne škole u Bijeljini. Odmah po dolasku, smješta se u kuću poznatog trgovca Pere Živanovića, zapravo njegovog zeta Jove Nikolića..
Tako je unuka Pere Živanovića i kćerka Jove Nikolića, Magdalina, zvana Maga imala priliku da odmah upozna novog učitelja.
Odmah po dolasku, Dučić se smjestio u najljepšu kuću u gradu. „To ti je kuća gazda-Pere Živanovića. Iz protina sokaka, kako od Dašnice ideš, ima uzan sokak što vodi prema Živkovića kući. Kraj tog sokaka ograda je njegova i njegov odađžiluk, đe šljive suši. Otud se pređe u bašču, iz bašče u avliju.“
Upoznavši Magdalenu-Magu Živanović, Dučić je bio impresioniran njenom ljepotom, a vremenom je upoznavao i druge njene osobine.
Dučić je sa svojim vršnjacima u Bijeljini-trgovcima, ostalim zanatlijama i rijetkim namještenicima osnovao dramsku amatersku grupu koja je pripremala i davala pozorišne predstave raznih komada sa romantično nacionalnim sadržajima, kojih je tada naročito u srpskoj književnosti bilo zaista u velikom izboru i od raznih pisaca. Ti mladi predstavnici novonastale građanske klase grada tražili su puniji i kulturniji život sa ličnom afirmacijom u kulturi. I u tom smislu bila je zapažena velika javna priredba u velikoj Sali novoizgrađenog Hotela Drina, na praznik Svetog Save 1894. god. Jovan Dučić je pripremio najveći dio ovog programa sa svojim amaterima iz grada, režirao je tragediju „Svetislav i Mileva“ Jovana Sterije Popovića i bio tumač uloge nesrećnog Svetislava. Ovo se sve zasniva na realnoj pretpostavci, jer je Dučić imao posebnu ljubav i naklonost prema književnosti još dok je bio u školskoj klupi. Te godine je procvjetala romantična pjesnikova ljubav, koju će cijelog svog života nositi kao nezaraslu i neugaslu ranu na srcu, koja je ostala sve vrijeme mladosti usamljena i ranjena, bez iscjeljenja.
„Ljubav, kašalj i siromaštvo ne mogu se sakriti“, pisao je Andrić, te se o ljubavi između Živanovićeve unuke Mage i siromašnog učitelja iz Trebinja sve više pričalo. Čaršije je čekala šta će se dogoditi i kako će reagovata čuvena porodica.
U pričanjima starijih stanovnika Bijeljine, Dučić i Maga su se morali rastati jer on kao mladoženja nije odgovarao takvoj djevojci. Moglo bi se pretpostaviti da su protiv Dučića bili Magin otac Jovo Nikolić i njen brat Stevo, koji je sam pokušavao da piše.
U mjesecu novembru Dučić i Maga obećali su se jadno drugom. Godinu dana kasnije u pismu Magi Dučić je podsjeća na to:

„ Ja ti nisam dao prsten, ali sam ti dao nešto što više vrijedi nego komadić zlata, dao sam ti riječ. Prsten je samo formalnost, a glavno je poštena riječ.“

Jovan Dučić nije odgovarao njenom bogatom ocu koji nije želio da mu se ćerka jedinica uda za čovjeka iz nepoznate daljine, nego je tražio prijatelja sebi ravna po bogatstvu i položaju. Kao dobro vaspitana patrijahalna ćerka, poslušala ga je i nije se udala za Dučića, ali ni za „nađenog“ bogatog trgovca Brčaka, Paranosova, koga je otac svesrdno svojoj jedinici preporučivao.
U maju 1894. god. izvršen je pretres Dučićevog stana po nalogu Kotarskog predstojnika Černija, i tom prilikom nađene su dvije pjesme „Oj Bosno!“ i „Otadžbini“. Rješenjem zemaljske vlade od 10. jula 1894. god. pod brojem 1872 Dučiću se zabranjuje vršenje učiteljske dužnosti na srpskim školama u Bosni i Hercegovini. Nakon toga Dučić je napustio Bijeljinu.
Tada je Magdalena napisala:

„Nad grančicom djeno slavuj bolno jeca,
Spustila se noćca tija,
Đe potočić tiho bruji, vjetrić pirka
I grančicu lako nija:
Tu umorna duša moja mira traži
I u čežnji tebe čeka:
Grudi dršću, usne šapću, bono, tijo,
Kad ćeš doći izdaleka…?“
A Dučić joj je „odgovarao“:

„Tebe tražim dan kad mine
I spusti se veo noći,
Kad zvjezdano nebo sine,
I po tihoj, po samoći,
Mjesec blijedi kad zaplovi
Po pučini neba plava
…

Tebe tražim slatko lane
I plamene tvoje oči
I sve dane prosnivane,
Probdivene strasne noći —
I vesele, burne sate
I jad što me sjeća na te…“

Maga je stegla srce kada se rastajala od svog voljenog. U jednom pismu, kasnije, Dučić će joj zamjeriti što nije pustila suzu prilikom njihovog rastanka, ali lijepa i gorda Maga znala je da krije svoj bol. Tako su dvije Dučićeve pjesme pridonjele da on napusti Bijeljinu.

Bijeljinski Romeo i Julija su tako zauvijek razdvojeni, voljom starijih koji su uništili jednu iskrenu ljubav: on je ostao neoženjen, a ona Magdalena Živanović neudata iz prkosa zbog zabranjene ljubavi.

Magdalena Živanović, kćerka bogatog bijeljinskog trgovca Jovana Nikolića, nesrećna velika Dučićeva ljubav ostala je u porodičnoj kući u sjenovitom hladu zaboravljena i napuštena, usamljena i nepovjerljiva, u svijetu svojih uspomena iz mladalačkih dana gdje je proživljela svoje dane, ispunjena tugom i bolnim sjećanjem. Vjerna obećanju koje je pred oltarom dala ocu da se neće udati za Dučića, umrla je 2. januara 1956. godine u dubokoj starosti, u svojoj 80.toj godini života.

Kratkotrajni boravak u Bijeljini i ljubav prema Magi, ostaće neizbrisivi i u pjesnikovom sjećanju. Duboko urezane nosiće ih u svom srcu do kraja života, skrivajući tajnu o jednoj djevojci i jednoj ljubavi. Jer Maga je dio Dučićevog života, a Bijeljina je legendarno mjesto njegove mladosti. Zametak novog, drugačijeg Dučića potekao je iz Bijeljine.