Promijeni se državo moja!

Prije par dana sjedim u jednom kafiću u Mepasu i čujem ženu kako zaprepašteno kroz razočarenje govori svojoj kćerki:

„Sine dragi ja ti ne mogu dati za grudnjak 60 maraka, mama je nekada u lijepa vremena nosila „liscu“ a sada ovo malo jada držim u ovom jadnom Kineskom od kojeg’ gledam kada će me žica koja je iskočila ubosti!“

Kćerka na to odgovori: „Znam mama, nego matura je, i na onu haljinu mi treba baš ovaj sa silikonskim tregerima, ali nema veze nemoj se opterećivati, ne možeš pa ne možeš nekada će i ovome doći kraj kada se ja zaposlim i odem odavde…“

Mislim da možete zamisliti reakciju majke koja bi pola života dala da svojoj kćerki kupi te sitnice koje će je učiniti ponosnom, sretnom…

Sagela je glavu i kroz inat, suze i smijeh rekla: „Ma znaš šta? Ko ga jebe! Jedan je život! Ostavila sam na onoj kartici 100 maraka još od prošle godine, mislila sam ti kupiti sat kada završiš fakultet, ali ima do toga još, gdje je taj grudnjak? Ajmo, jesi popila kavu?“

Imao sam osjećaj da nisam u Mepasu, nego da sam u nekom carstvu ispunjavanja onih najslađih sitnih želja koje nam daju toliko vjetra u leđa…

Nakon samo par trenutaka na isto mjesto sjedaju sin i majka i ona njemu u startu govori: „Luka sine, naruči samo kavu, nije mami bila plata.“ Sin je kratko odgovorio: „Ma, bona majko, kavu sam i mislio!“

Jako sam tužan kako ljudi žive, tužan sam jer se pretvaramo u siromašnu naciju, a nekada smo tako lijepo živjeli.

Učinio bi sve na ovomu svijetu da svaka majka ima toliko novaca da svojoj jedinici kupi najljepšu haljinu za maturu koju će pamtiti do kraja života, učinio bi da sinovi časte majke, a da iste gledaju s ponosom svoje sinove i popiju i sok i kavu bez razmišljanja!

Počeli smo obolijevati, ljudi naprosto crkavaju od tuge, od gladi… do guše su im došli krediti, računi, opomene… Vrte se naveče, znoje i apaurin ili leksilijumi su njihov san, njihova svijest, njihov počinak!

Tužan sam jer više nema srednjeg staleža, izumire…a tužan sam i boli me što mnogi zatvaraju svoj život u svojoj zemlji, svome gradu i s jednim koferom nade odlaze tamo negdje daleko gdje napokon žive pristojno i ne daju novac za apaurine, čine sve da njihova djeca budu sretna, ostvarena…Ne zamjerite im drage majke i očevi što su otišli, morali su, jer ih je srce bolilo kada nisu mogli da vam kupe onu sitnicu koja bi pojačala vaš ponos i navukla vam osmijeh na to izborano i napaćeno lice!

Promijeni se državo moja, ništa nije Švicarska ljepša od tebe, a i Švedska i Danska imaju mane koje ti nemaš, sijaj svom snagom i promjeni danas nečiji loš dan! Učini ga sretnim, značiti će mu!

 

Mostarac bez dlake na jeziku

 56 

1 Komentar

  1. Još nisam dogurao da nemam popiti kafu u mepasu ali je nikad nisam popio tamo. Gazda je „karijeru“ počeo kao ponosni vlasnik FAP13 a sad ima pola hercegovine i saponiju, naravno sve pošteno, i sad bi ja još trebo dolivati vode u more? A ovi što kukaju da nemaju za sok i silikon cice su isti kao i on samo neuspješni pa im neko kriv. Po meni pričati da je država lopovska a onda ići u tropik ili mepas na piće može samo totalni moron gazde tih firmi su nas i dovele dovde i idem samo u kafiće u kojima znam kome ostavljam pare

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.