(Ovo je sudbinski tekst. Ako mi ne vjerujete, pogledajte naslovnu sliku. Samo što sam ga napisao, neki gospodin golub mi se posr’o na laptop. Molim lijepo.) Još odmalena, zanimao sam se za prirodu, za lišće i cvijeće, drveće i životinje….
Kao i svakog dječaka, životinje su me fascinirale i uvijek sam se pitao “ko bi pobijedio: lav ili tigar?” i čitao sam dječije enciklopedije u kojima su redovno pisali o najvećim zmijama, krokodilima i najopasnijim ajkulama, smrtonosnim škorpijama i neukrotivim pticama.
Vječito sam sebi postavljao još jedno pitanje: koja bih životinja bio, da mogu da biram?
Kad sam bio jako, jako mlad (a to je bilo jako, jako davno) redovno sam se opredjeljivao za neku životinju poput pantera ili tigra. Dakle, želio sam da budem brz i jak, kao i svi dječaci, želio sam da budem mističan i obožavan. Da budem glavni mačak, da svi gledaju na mene sa strahopoštovanjem i zavide mi.
Kasnije se to malo promijenilo, kada sam umislio da sam vuk. Ponovo sam želio da budem jak i slavan, a do ove transformacije (iz mačke u psa) je došlo kada sam shvatio da su psi daleko bolji ljudi od mačaka. A i konačno sam se bio opasuljio i pročitao “Stepskog vuka”, gdje mi se naročito svidjelo ono
…slušam gdje vjetar granjem zavija
snijegom gasim suvoga grla plam
i nosim dušu da je đavolu dam.
Mislio sam da sam već spreman da budem sam i odsječen od svijeta. Ipak, sa vukovima sam završio kada sam sam prvi put vidio vuka u zatočeništvu i shvatio da čak i najveći samotnjak i te kako može da se pretvori u najobičnije umiljato pseto, samo ako mu ponudiš dobru šniclu.
Poslije toga sam bio majmun. Nekad onaj bučni, raspušteni šimpanza koji skakuće po kavezu i zabavlja narod teturajući, a nekad gorila – onaj što udara šakama u prsa i misli da su svijet, sve ženke i sve banane njegova privatna svojina. Čitav taj “testosteron na max, mozak na min” stil života. (Moram priznati da je ova faza bila najzabavnija i žao mi je što nije trajala duže, ali jebiga, dođe mlađi i jači gorila i izgura te sa trona. Priroda je surova.)
Nakon toga sam često bio i “muška svinja.” Može biti da sam i sad, ali šta zna svinja o svijetu oko sebe. Krme jeste jedna od najpametnijih životinja, ali ima jednu anatomsku falinku – ne može da pogleda u nebo, vidi samo ono što je ispred njuške. I grabi.
Ovih dana sam magarac, onaj tovarni. Najtvrdoglavija vrsta mazge, onaj mago koji neće zajaukati ni kada ga udaraš svom snagom, a u svako doba je dostupan da vuče i za sebe i za druge. Sudbina magarca je da crkne pod velikim teretom, nikad ne govoreći “mnogo je, braćo.”
Nezadovoljan ulogom magarca, ponovo sam se počeo pitati isto pitanje.
Koja bih životinja bio, da mogu da biram?
Odgovor koji sam dao sebi me je jako iznenadio. Najprije sam malo negodovao ali šta ću, ko bi se sa mnom raspravljao.
I možete vi sad misliti “Štetosterone, smanji duvanje”, ali biću – patka.
Kao prvo, patku boli kuvac. Oprostite na psovanju, ali zaista nisam znao kako drukčije da opišem to što je život jedne patke. Patku nije briga za svijetom. I ne želim da ovdje napravim neku “od ružnog pačeta izraste lijepi labud” priču. Hebeš to. Hoću da budem ružni patak, bez transformacije u labuda. Labud je agresivni šarlatan. Patka je staloženo, porodično biće. Nikome ne čini neku pretjeranu štetu. Može da pliva i u najčistijim vodama, ali i u najvećim govnima. (Patke u rijecu Vrbas su dokaz ove tvrdnje.)
I znate šta je to zbog čega posebno mnogo cijenim patke?
Pogledajte jednu kad budete u blizini kakve rijeke. Makar bila najstrašnija divlja rijeka, patka pliva uzvodno. U stanju je da prođe najgore bukove, a da nijednim gestom ne pokaže da joj je teško. Graciozna i smirena iznad površine. Kod patke, sav posao se završava nevidljivo. Niko nikad nije vidio patku koja se muči, da su ne znam kakve struje.
Patka svoje muke i svoje poslove čuva u sebi i ne žali se nikome. Ako biste pitali patku kako živi i da li joj je teško, vjerovatno bi narod rekao da vam nisu baš sve žice u glavu dobro spojene. Ali kad bi patke znale da govore, nikada ne biste čuli neku od njih da se žali, kuka ili govori o svojim problemima.
Patka ćuti i pliva. Hoću da budem patka.
A ako jednog dana iz patke evoluiram u običnog sivog goluba, biće dobro. Ali to kad još malo ostarim. Golub koji samo hoda i sere po ljudima i da nikoga nije briga šta će biti sa mnom, dok me jednog dana ne zgazi auto kao Gaudija.
E to je život.
Izvor: Lola Magazin
(Ovo je tekst satiričnog sadržaja)
Be the first to comment