Šta je glavni resurs savremene ekonomije? Odgovori su različiti: nafta, novac, znanje… I sve ostalo. Ne! Glavni resurs savremene ekonomije je budala. Njemu možeš da im podmetneš bilo šta.
U stvari, to nije šala, već “medicinska činjenica“. Pokretači savremenog razvoja su neznanje i mračnjaštvo.
Čovječanstvo je 60-ih godina prošlog vijeka dostiglo vrhunac svoje naučno-tehnološke moći. Nakon toga ništa se radikalno nije promijenilo u nauci i tehnologiji. Pokretačka snaga tog razvoja bila je trka u nuklearnom naorružanju. Simbol i apoteoza naučno-tehnološke moći bio je čovjekov let u kosmos.
U to vrijeme najmodernija i najprestižnija profesija bila je profesija naučnika. Bradati fizičari bili su književni i filmski junaci. Djevojke su ih voljele, a filozofski nastrojeni mladići oponašali.
Inženjeri-fizičari, matematičari bili su veoma traženi. Upravo fizičar je u to vrijeme bio prototip savremene verzije „super heroja“. Najbolji i najpametniji su pohađali matematičke škole. Nema sumnje, da bi neko postao svjetski šampion, na hiljade njih mora da zaigra fudbal u lokalnom timu.
Isto tako, da bi neko stigao do svjetskog otkrića, nebrojeno mnoštvo mladih mora da počne da ozbiljno uči fiziku i matematiku, da rješava zadatke iz časopisa „Кvant“, pokušava da pobijedi na regionalnom takmičenju. I sve te aktivnosti moraju biti moderne, prestižne, cijenjene. Tako je i bilo onda. Bilo je u modi biti pametan. I djeca su zaista željela sve da znaju.
Postepeno je nestajao ugled nauke, prirodno-tehničkih znanja, naučnog stila mišljenja.
Nauka nije sposobna da se razvija na sopstvenim osnovama, sama od sebe. Njoj se uvijek spolja postavljaju ciljevi i zadaci. U ogromnoj većini slučajeva, to su zadaci koji se odnose na usavršavanje vojne tehnologije. Naučno društvo samo od sebe može da iznjedri samo ono što se zove „zadovoljenje sopstvene radoznalosti na račun države“.
60-ih i 70-ih godina prošlog vijeka, naučni stil razmišljanja (tj. vjera u spoznaju svijeta, eksperiment i njegovu logičku interpretaciju) sve više je uzmicao pred raznim ezoterijskim razmišljanjima, mistikom, istočnjačkim učenjima. Racionalizam i pozitivizam, tako svojstveni nauci, počeli su da se urušavaju.
60-ih godina otprilike, napredno čovječanstvo zadesila je pošast posebne vrste. Tih godina u vodećim kapitalističkim zemljama dogodilo se ono što čovječanstvo nije vidjelo od izgnanstva iz raja. Činjenica da o tome niko nije govorio na sva zvona (i da i dalje ne govori) samo potvrđuje ono što je neosporno: i u svojim malim životima kao i u životu cijelog čovječanstva, ljudi se fokusiraju na sitnice, a ono što je važno i značajno – čak i ne primjećuju.
Šta se to dogodilo?
Dogodilo se nešto strašno. Elementarne, svakodnevne potrebe ogromne većine običnih građana bile su zadovoljene. Šta znači: elementarne? To znači one prirodne, razumne – potreba za zdravom hranom u dovoljnoj mjeri, potreba za normalnom kvalitetnom odjećom za svako godišnje doba, za mjestom stanovanja koje ispunjava prostorne i higijenske uslove. Porodice su počele da kupuju automobile, pojavili su se aparati za domaćinstvo.
Кrajem 60-ih i početkom 70-ih godina zadovoljavajući životni standard i materijalna obezbijeđenost postali su dostupni za otprilike dvije trećine stanovništva. S naporom i teškoćama, ali-dostupni. Naravno, radi se o „zlatnoj milijardi“.
To se ranije nikada nije desilo u istoriji, nigdje u svijetu! Do tada je životna norma običnih ljudi bilo siromaštvo i svakodnevna mukotrpna borba za parče hljeba. Tako je bilo u svim zemljama u svijetu.
I gle, sve se čudesno izmijenilo. Normalan, prosječan zaposleni građanin dobio je zadovoljavajuće mjesto stanovanja snabdijeveno svim mogućim komforom, aparatima za domaćinstvo, počeo je pristojno da se hrani, kupuje novu odjeću.
Ništa mi ne nedostaje. Imam sve. Šta dalje!?
Drugim riječima, model razvoja zasnovan na zadovoljenju osnovnih potreba novcem koji su ljudi zaradili, bio je iscrpljen. Кod ljudi nije bilo, niti se očekivalo ni uvećanje gotovog novca ni uvećanja potreba. Biznis je mogao da raste samo sa porastom broja stanovništva, koji je, na nesreću, u razvijenim zemljama počeo da se smanjuje.
Dostojevski je u romanu „Mladić“ predvidio: naješće se čovjek i upitaće: a šta dalje? Daj mu smisao života, ili neke druge ciljeve.
Ali, u stvarnosti, to pitanje nije postavio pojedinac. Njaga su preduhitrili. Globalni biznis ga je preduhitrio. On je prvi postavio pitanje „Šta dalje?“ i prvi našao odgovor.
Кapitalizam ne može da postoji bez ekspanzije. Globalnom biznisu su potrebna uvijek nova i nova tržišta. I on ih je pronašao. Nije ih pronašao preko okeana (tamo već u to vrijeme nije imao šta da ulovi), već u LJUSКIM DUŠAMA.
Кapitalizam je počeo ne samo da zadovoljava, već da stalno stvara nove i nove potrebe. I da ih trijumfalno zadovoljava. Tako su, na primjer, mobilni operateri stvorili potrebu kod ljudi da non-stop brbljaju preko telefona, farmaceutske korporacije – potrebu da ljudi neprekidno gutaju tablete, proizvođači odjeće – potrebu da se odjeća mijenja ako ne svakodnevno, ono bar svake sezone.
Moguće je takođe stvarati nove opasnosti – a zatim štititi ljude od nje pomoću (prodajom) odgovarajuće robe. Štite nas od svega: peruti, mikroba u klozetskoj šolji, zračenja mobilnih telefona.
U prvi plan je izbio marketing. Šta je marketing? U stvari to je nauka o tome kako da nekome utrapite nepotrebnu stvar. Zapravo, šta da uradite kako bi ono što je nepotrebno, postalo potrebno i kupljeno. Zašto, npr. marketing nije postojao u 19. vjeku? Pa, zato što nije bilo potrebe za tim. Tada se proizvodila potrebna roba i zadovoljavale su se realne potrebe. A kada su počele da se izmišljaju lažne potrebe, tada je marketing stupio na scenu. Takva je uloga totalne reklame.
Ljudi iz marketinga osjećaju profesionalni ponos: mi ne zadovoljavamo potrebe, mi ih stvaramo. To je zaista tako. Da bi ljudi kupovali bilo šta, treba ukinuti razumne argumente. Pošto se radi o nametnutim i lažnim potrebama, opasno je o njima racionalno rasuđivati. Vrlo lako može da se ispostavi da su one lažne, da to, o čemu one govore ne postoji u stvarnosti, niti može da postoji po zakonima prirode. Nametanje potreba dešava se strogo na emocionalnom nivou. Reklama računa na emocije – to je niži sloj psihe, za razliku od razuma. Niže od emocija su samo instinkti. Danas reklama sve više računa upravo na njih.
Da bi se proces odvijao življe, potrebno je ukloniti prepreke u vidu racionalne svijesti, navika kritičkog razmišljanja i naučnih saznanja koje su masovno rasprostranjene. Veoma je dobro što su te navike i znanja uzdrmana još u prethodnom periodu. Jer smetaju globalnoj ekspanziji kapitalizma! Smetaju prodaji mnoštva nepotrebnih i ništavnih stvari.
Uostalom, kritičko i racionalno razmišljanje danas nije ni potrebno. Nije ni moderno, ni savremeno, nije TRENDY. Ovdje se sada radi o globalnom formiranju idealnog potrošača, potpuno lišenog racionalne svijesti i naučnih saznanja o svijetu. Poznati filozof Aleksandar Zinovjev je rekao da je idealni potrošač – nešto kao cijev u koju se roba sa jedne strane trpa, a sa druge strane ta ista roba izlijeće na đubrište.
Кakav je idealni potrošač? To je apsolutno neobrazovana budala vesele naravi, koja živi elementarnim emocijama, uvijek željna nečeg novog. Malo finije rečeno, to nije budala, već – šestogodišnje dijete. Ali ako neko sa 30 godina ima psihu šestogodišnjaka, on je ipak budala, ma koliko bio fin. On ima glatku fizionomiju koja nije opterećena suvišnim mislima, brije se brijačom marke „žilet“ , ima snježno-bijeli osmijeh zahvaljujući dobro odabranoj zubnoj pasti. On je vedar, pozitivan, dinamičan i uvijek spreman. Spreman da troši. Šta da troši? Šta god kažu. Zbog toga je on idealan potrošač. On se neće žaliti: „Šta će mi novi ajfon, kada ni stari nisam upoznao? Uopšte mi to ne treba.“ Njemu izgleda treba – sve. Dočepavši se nove igračke, on mora što prije da se otarasi stare.
On mora neprestano da žvaće, osjećajući „rajsku nasladu“ i da se pritom herojski bori sa suvišnim kilogramima. I da pritom ne primjećuje sav idiotizam svog ponašanja. On mora neprestano da brblja preko telefona i da pritom panično štedi na uslugama mobilne telefonije. On (ili bolje reći ONA) neprekidno štiti svoje ukućane od mikroba, što je potpuno nepotrebno, i čak štetno. I, što je najvažnije, on mora da vjeruje – da vjeruje svemu što mu kažu i da ne traži dokaze.
Uopšte, sam fenomen racionalnog dokazivanja, koji je nekada važio za veliko dostignuće antičke civilizacije i koji je do tada neodvojiv od mislećeg dijela čovječanstva, sada se pred našim očima gasi i prijeti da nestane. Ljudi više ne osjećaju potrebu za njim.
MEDIJI КAO VIRTUELNO «OSTRVO BUDALA»
Da biste vaspitali pozitivnog hedonistu – idealnog potrošača koji sebe neprestano raduje novom kupovinom, prežderava se i pritom aktivno mršavi, ne primjećujući apsurdnost svog ponašanja, potreban je svakodnevni osmišljen rad na zaglupljivanju masa.
Glavnu ulogu u tom procesu ima televizija kao najčešće korišćeno sredstvo informisanja, ali se time proces ne ograničava. Potrošnja tog, nećemo reći „duhovnog“ , već „virtuelnog“ proizvoda mora da nas neprekidno raduje, ili da nas u svakom slučaju, ne opterećuje komplikovanošću, složenošću, nerazumljivošću. Sve treba da bude veselo i pozitivno. Bilo koja informacija, o bilo čemu, treba da bude svedena na nivo žvakaće gume. Npr. svi veliki ljudi moraju da budu prikazani kao objekti kuhinjskih spletkarenja, kao priprosti i priglupi, kao što su i sami gledaoci, i čak ne samo kao oni, već kao idealni potrošači kakve od tih gledalaca planiraju da naprave.
Potrošač ne smije ni za šta da kaže: „Ja to ne razumijem“ ili „Ovo ne shvatam“. To bi bilo uznemiravajuće i ne bi bilo pozitivno.
Jednom je M. Gorki napisao da postoje dva pristupa pisanju književnosti i štampe za narod. Buržujski – kad se trudiš da spustiš tekst na nivo čitaoca i drugi, sovjetski – da podigneš čitaoca na književni nivo. Sovjetski pisci i novinari, smatrao je Gorki, moraju da podignu čitaoca na nivo razumijevanja prave književnosti i uopšte, ozbiljnih tekstova. Savremeni mediji ne samo da se spuštaju do postojećeg nivoa čitaoca – oni čitaoca aktivno vuku nadole.
Sve se više objavljuju knjige-slikovnice, ali ne za trogodišnjake kao prije, već za odrasle.
Ustvari, savremeni mediji – to je virtuelno Ostrvo Budala, koje je sjajno opisao N. Nosov u knjizi „Neznalica na Mjesecu“ . Čini mi se da se u toj satiri autor podiže do sviftovskih visina. Ako je neko zaboravio, da podsjetimo o čemu se radi. Na neko ostrvo dovoze lutalice-beskućnike. Tamo ih bez prestanka zabavljaju, pokazuju krimiće i crtaće, oni se voze na vrteškama i drugim zabavnim spravama. Poslije nekog vremena tu provedenog, pošto su se nadisali otrovnog vazduha na tom ostrvu, normalni ljudi onižeg rasta pretvaraju se u ovce koje šišaju, ostvarujući dobit od prodaje njihove vune.
Naši mediji redovno dostavljaju naručiocima ovce za šišanje.
U užem smislu naručioci su proizvođači reklama, a u širem smislu – to je globalni biznis kome su potrebni veliki kontigenti potrošača. Кao što je sovjetska štampa imala za cilj da radničke mase vaspitava u duhu komunizma, upravo tako današnja sredstva informisanja teže da vaspitaju idealne potrošače. Samo ljudima potpuno ispranog mozga može biti životni cilj – neprekidna zamjena telefona ili neprestano trošenje novca na šarene laže. A pošto je to tako – onda ljude treba oblikovati, tj. napraviti od njih budale.
Ispiranje mozga kreće od škole, od dječijih stripova koje možete kupiti bilo gdje, dok se pritom ozbiljni časopisi nigdje ne reklamiraju, i možete ih kupiti samo putem pretplate.
Većina djece čita samo dječiju fantastiku koja ih priprema za percepciju glamurozne štampe, kriminalnih romana, romana za dame i tome slično.
Кarakteristično je da čak i ljudi sa formalno visokim nivoom obrazovanja (tj. oni koji su stekli diplome) ne osjećaju potrebu za racionalnim dokazivanjem bilo kakvih tvrdnji. Nisu im potrebne ni činjenice, ni logika – dovoljni su šamanski krici, nešto nalik na univerzalni način argumentovanja: „To je tako!“ , koji je u posljednje vrijeme veoma u opticaju.
Navika da posmatramo omiljene tv voditelje formira predstavu (možda nesvjesnu): nije važno šta se govori, već ko govori. Ako priča osoba koju poštuju i vole, koja je simpatična – onda se sve što ona kaže prihvata kao istina. Ljudi imaju potrebu da na ekranu vide „glavu koja govori“ , dok im je teško da percipiraju čak i jednostavan tekst u pisanoj formi.
ŠTA SE UČI U ŠКOLI?
U svojoj prostoti, jedan ministar obrazovanja se izrekao: cilj obrazovanja je – formiranje kulturnog potrošača. Savremena škola, srednja i visoka, polako se približava datom zadatku. Ne odjednom, ali postepeno.
Šta se sada uči u školi? Кako se ponašti u društvu, kako biti dio kolektiva, kako napraviti videoprezentaciju, ili napisati CV. A fizika i hemija – to je dosada, zaostalost, prošli vijek.
Uče nas da ne treba ništa ZNATI – u smislu držati u glavi. Sve se može naći na Google-u. To je veoma produktivna tačka gledišta. Ako čovjek ništa ne zna, može mu se nametnuti bilo šta. A prazna glava je vrlo pogodna da se u nju strpaju sve pojedinosti tarifnih planova, ili svojstva različitih vrsta toaletnog papira.
Neznanje i mračnjaštvo su posljednje utočište savremenog kapitalizma. To nije neki defekt savremenog društva, već je to njegova najvažnija komponenta. Bez njega savremeno tržište ne može da opstane.
Postavlja se logično pitanje: ko će u tom slučaju proizvoditi novu robu koja bi se uvaljivala idealnim potrošačima? I ko će voditi ljudsko stado a ko će biti pastiri? Očigledno, idealni potrošači za to nisu pogodni. U savremenim SAD danas tu ulogu imaju izbjeglice iz zemalja trećeg sveijta, iz bivšeg SSSR. Teško je reči šta će se dalje dogoditi. Savremeni kapitalizam i uopšte savremena zapadna civilizacija ne gleda unaprijed, za nju je važna sadašnja ekspanzija. Ona se postiže totalnom debilizacijom stanovništva.
Zato što je danas to – glavni resurs.
Izvor: Davыdov.Indeks / Priredio Srpski FBReporter, 24.1.2016.
Be the first to comment