Prije tačno 80 godina u Šumaricama je jedan nastavnik održao svoj posljednji čas. Bez pisane pripreme, bez mjesečnog plana, bez strogoće i nadobudnosti, i bez skoro ijedne riječi. Miloje Pavlović je svoj put u besmrtnost ucrtao bez definisanja vaspitnih, obrazovnih i funkcionalnih ciljeva časa. Cilj je bio samo jedan – ostati uzor učenicima do samog kraja.
Piše: Bojan Milićević
Da, „strah životu kalja obraz često“ , ali ne uvijek.
Mogao je Miloje da kaže „morao sam“, „ništa nisam mogao promijeniti“, „ćuti i gledaj sebe“, ali nije. Miloje Pavlović je znao da se čas drži cijelog života, i u učionici, i na ulici, i u smrtnom času. Da je poziv učitelja najsvetiji dar i najveća odgovornost i da učitelj nema pravo da služi sitnim interesima, čak ni po cijenu života.
Danas, kad se partijski mitinzi održavaju u prostorijama škola i kad učitelji ćutke pristaju na razne nečasne radnje po nalogu partije koja ih je na ta mjesta dovela, vidi se da smo zaboravili čime nas je Miloje zadužio.
Zadužio nas je da barem jasno i glasno izgovaramo imena onih koji su i njega i tu nesrećnu djecu poslali u smrt. Nisu to nikakvi „nacisti“, „fašisti“, „zlikovci“, „neprijatelji našeg naroda“. Imaju imena i prezimena. Koja mi danas ne smijemo da izgovorimo da ne bismo nekoga uvrijedili i da bismo bili „politički korektni“.
I tako, što zarad „političke korektnosti“, što zarad zadovoljavanja kojekakvih formalnih i administrativnih pedagoških zahtjeva, a prije svega zbog kukavičluka, izgubili smo osjećaj za sopstvo i za suštinu.
Nas, ovakve kakvi smo, neće pamtiti ni naši učenici, a kamoli istorija. A kad se, jednog dana, svi sretnemo licem u lice sa mučenikom Milojem Pavlovićem i njegovom četom đaka-mučenika, što bi rekao Vladilav Petković Dis, „kuda ćemo od svetlosti i od suda“?
Leutar.net
Ostavi komentar