Rade Likić: Čavaško dijete koje metak nije htio

Hercegovina je mitska zemlja gdje se u kolopletu prepliću san i java, zemaljsko i nezemaljsko, fizičko i metafizičko. Hercegovina je mjesto rađanja arhetipova i mjesto odakle su se širila predanja i pripovjesti koja su oblikovala srpski narod. Ali prije svega Hercegovina je mjesto istine, gdje metafizika služi da objasni ono što se zdravim razumom objasniti ne može.

Piše: Rade Likić

Ovih dana obilježavamo 80 godina od stradanja stanovnika sela Čavaš u Popovu polju. Toga 11. avgusta 1941, godine u Čavšu je na najsvirepiji način ubijeno preko stotinu mirnih i nevinih stanovnika ovoga pitomog sela. Nisu pošteđena ni djeca u kolijevci, niti jedva pokretni starci. Ipak sudbina jednog djeteta nadrasta ove bolne događaje i postaje simbol stradanja.

Priču o djetetu nepoznate dobi i neznana imena čuo sam davno i dobro je upamtio, i to je baš priča u kojoj se susreću fizika i metafizika i gdje se ono što se riječima ne da opisati i umom pojmiti, pripisuje višim silima.

Noć, kada sam čuo tu pripovjest punu tragike ali i užasa, proveo sam besano i do danas osjetim uznemirenost kada se prisjetim te ljetnje večeri, toga komšijskog, činilo se običnog sijela

Od kada znam za sebe, svako večernja sjedeljka sa đedovima i babama, stričevima, rođacima i komšijama, kakav god povod joj bio, završavala bi u prošlosti, najčešće u 1941. godini

Elem, pričalo s eo Nikoli Drapiću, legendi ljubinjskoga kraja, koji je u pričama dostizao status grčkog antičkog junaka, čiju sudbinu i skončanje nikada nismo saznali.

Nikola je bio junak koga metak nije htio, a i on je to sam znao pa je na neprijatelja jurišao bez straha, a sve zahvaljujući tome što je rođen u košuljici koja po mitologiji štiti od olova, pa je onaj ko je blagosloven takvim rođenjem od metka neće skončati.

Neko je zastupao to stanovište, neko ga osporavao, neko jednostavno sa filozofskim mirom šutio. Šutio sam i ja, ali pun nemira i pitanja, koja nisam postavljao, jer prije je bilo-Kad stariji pričaju đeca šute.

A onda je neko dodao

“A dijete u Čavšu? Ni njega metak nije htio!”

I tada čuh najstrašniju priču moga života .Kada su ustaše izvršavale svoj pakleni naum pucali su u jedno neznano dijete, ali nikako ga nisu mogli pogoditi. Već ih je hvatao strah, oni pucaju dijete stoji, plače ali izmiče kuršumima. Na kraju je jedan od zlikovaca posao dovršio nožem.

U priču sam namah povjerovao, a onda u kasnijim godinama je odbacio kao nepouzdanu sve dok taj podatak nisam našao u ustaškom izvještaju i ostao bez daha.

Izvještaj je sačinio Nazif Salman. oružnički komandir iz Ljubinja gdje je zabilježio da su stanovnike sela Čavša strijeljali a potom pobacali u ponor i da je u jedno dijete ispaljeno više kuršuma ali nije pogođeno, te da je dijete govorilo da nije ništa krivo i molilo da ga poštede, što su ustaše odbile učiniti te ga živog bacili u jamu.

Tek tada je priča dobila pravu dimenziju.

Mene svaka dječija suza boli, a dušu mi i danas kida pomisao na dijete koje moli za život dok oko njega zvižde puščani i mitraljeski hici. Teško je zamisliti tu agoniju i taj stepen mučeništva, dok moliš krvnike za život, a gledaš kako kraj tebe padaju bližnji.

Baš ovih dana u Crkvi Rođenja presvete Bogorodice u Ljubinju oslikana je po prvi put predstava čavaških mučenika i neznano dijete okrunjeno vjencem mučeništva u centru kompozicije

Vjačnaja pamjat