Svaku noć sanjam. Valjda od tableta ovih a nisu to neki košmari, ali noćas se baš prepadoh.
Elem, što je samo po sebi košmar, sanjam da sam izabran da predstavljam Bosnu i Hercegovinu na Pjesmi Evrovizije. Ko me slušo kako pjevam zna kakav je to horor.
Finalno takmičenje je u Solunu, a moj stajling je najsličniji Mitru Miriću. Da košmar bude veći, pjesmu ne znam nikako, samo je nekim švrakopisom imam zapisanu na papiru od računske teke.
U Solun treba da poletim sa ljubinjskog aerodroma, a u futurističkom Ljubinju, aerodrom je negdje na Ometinama.
Avion je parkiran, dolazim da zauzmen sjedište i ostavim stvari, te ugledam Bogdana Diklića iz mlađih dana kako sjedi za pilotskim mjestom. Koliko još do polijetanja, upitam ga, a on mi veli pola sata.
Dobro, rekoh, odo’ popit jednu u kafani pred Domom. Međutim, ja popijem nekolike, avion odleti, gledam ga kako zamače preko Pandurice. Šta ću sad, mislim se kad mi sinu!
Pitam konobara zna li broj trebinjskog aerodroma da vidim kad ima iz Trebinja za Solun. Odjednom se spusti izmaglica i zahorga hiljade dijaboličnih glasova – „Hahahahha, ču trebinjski aerodrom… hahahahhahha, nikada se neće napraviti… hahahahhahaha…“
Amadeus; Leutar:Net
Tekst je šaljivog karaktera…
Be the first to comment