Kada je rat počeo u Bosni i Hercegovini, te 1992. godine, ja sam imala čitavih 7 godina. Dovoljno godina da se sjećam svega!
Kada napravim analitiku svog života, svojih roditelja, rodbine, naših kućnih prijatelja, zaključak je da nam taj rat nije ništa dobro dao. Da ne pominjem žrtve, spaljene i napuštene domove, izgubio se vrijednosni sistem. Nenormalnost je postala normalnost, empatija je stran pojam, ljubav više izmedju ljudi gotovo i ne postoji. Sve se vrti oko interesa i to mizernog.
Zavladala neka totalna mraka! Osporava se pravo na sreću, a ako kojim slučajem kažeš da si srećan, kažu „vidi što laže“. Ako ideš ulicom i pjevaš, kažu „vidi budaletine“. Ako se smiješ jer ti je do smijeha, kažu „pogledaj ga nema mozga“. Ako si poštenim radom došao do nečega, kažu „kako si stigao do toga“. Ljudi su se udaljili u trci za sopstvene sitne interese. Svela se priča na to ko se s kim švalera i ko kome može šta završiti. Pa „udri“ u drušvo tih koji će ti „završiti“! Što bi se trudio, kad će ti moćni dati?!
Žena više nije žena, ako nema silikon na nekom dijelu svog tijela. A, ako je utegnuta, oko nje je jagma. Moraš treptati okicama, mozak ti ne treba. Muškarac više nije muškarac, ako nema bar par hiljada u džepu! A, ako je „gazdin“ sin ili gazda (pa i radnjice od par kvadrata), onda je oko takvog jagma, svi ga hoće. Ostali kvaliteti nisu bitni!
Ponekada, kad sam slušala priču svojih roditelja, kojima nikad i ništa nije bilo mrsko i naporno, pitam se gdje je naše društvo počelo da trune?! Dođem do zaključka da ta trulež nije naša krivica, već ovih koji nas vode i uspostavljaju vještačku vrijednost jer „oni mogu završiti milionski posao“. Isti ti siju vještačku mržnju između istog naroda, koji potiče sa istog podneblja. Tako je lakše, kad se narod zavadi. Zato postajemo velika žalost i ne zato što mi hoćemo, već zato što kao i obično zarad svojih interesa, ti „veliki i opasni“ kroje sudbinu preko naših leđa!
Danas, 26 godina poslije i dalje se raspravlja ko je koje religije i kojeg ubjeđenja. Međutim, koga briga kako se izjašnjavam?! Imam pravo da kažem i da sam balija, ustaša i četnik! Eto, sve odjednom! Imam pravo da vjerujem u istoriju koju ja hoću, kao i da volim svoje pravoslavne praznike, molim se svom Bogu, a sa obavezom da poštujem i tuđe!
Ali koga to sve briga, ako smo spali na to da osnovno pravo na život (zdravlje) bude u 21. vijeku upitno?! Koga sve to briga ako živimo u državi u kojoj se čak i medicinski kiseonik šverca?! Koga briga, ako i baliji i ustaši i četniku vlast do te mjere ponižava inteligenciju, da je više do žaljenja?! Nikoga nije briga, ali nikoga! U stanju su sopstveni narod potamaniti, samo da bi vladali! Žalost!
Piše: Maja Nišević, docent na KU Leuven Univeristy, Belgija
Leutar:Net
Be the first to comment