Piše: Ljubiša Anđelić
Iz Trebinja do Dubrovnika se dolazilo na razne načine. U početku, najviše se koristila željeznica. Preko Huma, „ćirom” se uskotračnom prugom vozilo do Uskoplja. Onda spuštalo prema moru do željezničke stanice u Gružu. Vožnja je trajala najmanje dva-tri sata. Iz luke tramvajima ili pješke odlazilo se u grad.
Poslije rata, pedesetih godina, najviše smo se do mora vozili makadamskom cestom. Iz grada bi se izlazilo kroz, kako smo je zvali, Dubrovačku kapiju. Vozili se kroz Zasad i Mostaće. Na Dražin Dolu preko mosta prelazili Trebišnjicu, a onda do Duži. Dalje preko Radovan Ždrijela do Ivanice. Od tog naselja spuštalo se prema Brgatu i Dupcu. Tu, na raskršću, skretalo desno. Kroz Orsolu, uskom cestom visoko iznad mora, stizalo u Dubrovnik.
Tada su se na putu mogla vidjeti i rijetka putnička vozila i autobusi-pruge, sa prtljagom na krovu. Sa njima se za nešto više od sat stizalo do Ploča. Do male autobuske stanice. Na cesti, bez većeg saobraćaja, mogla su se sresti i zaprežna, drvena kola sa četiri točka, koja su vukli konji. Sa njima se nije išlo na kupanje. Prevozilo se voće i povrće do Gruža. Jedino je tu, uz obalu, bilo mjesta da se ta kola parkiraju.
Po neravnom makadamu konji su do susjednog grada vukli kola po nekoliko sati! U vezi sa tom vožnjom, u kafani (a i gdje bi drugo?) sam čuo interesantnu priču:
Jednog starijeg, iskusnog kočijaša iz Zasada, koji je često vozio robu na pijacu u Gruž, upitao je njegov komšija, pomalo šeret:
– „Bogati Savo, kada bi ti neko želio pokloniti novog mercedesa ili konja, šta bi ti uzeo?“ Bez razmišljanja, kočijaš odgovori:
– „Uzeo bih konja!” Iznenađen šeret nastavi:
– „Zašto konja pored skupog vozila?“ Savo brzo doda:
– “Kada ja kolima koje vuče moj vranac Miško otjeram robu za Dubrovnik i sve prodam, opijem se u nekoj kafani na obali, legnem na kola i čvrsto zaspim. Sve to gleda moj konj. Poslije nekoliko sati probudim se. Onako bunovan vidim uveliko noć, a ja na kolima ispred vrata svoje avlije u Zasadu. Doveo me Miško iz Gruža kući. Kaži ti meni, kako bi me skupi mercedes, bez ikoga za volanom, doveo u Zasad? Eto, zašto bih više volio da mi poklone konja!“
Početkom šezdesetih godina, između dva grada asfalt je zamijenio makadam. Više se nije vozilo kroz Zasad i Mostaće. Nije se prelazila rijeka na Dražin Dolu. Asfaltna cesta preselila se na drugu stranu grada. Iz Trebinja se prema Dubrovniku izlazilo kod Geljovog Mosta i Aleksine Međe. Do obale se stizalo brže i udobnije. Gradski autobusi su vozili gotovo svaki sat. Nije ih bilo samo kasno noću. Do morske obale često se išlo i motorima. Ponekad i biciklima-kontrašima. To su bile uzbudljive i opasne vožnje. Biciklisti su se uveliko znojili. Nemilice trošili snagu. Najteže je bilo savladati uspon u blizini Ivanice. Neki bi, uz bicikl pored sebe, prepješačili taj dio puta. U vožnji na dva točka bilo je i padova. Lomova ruku i nogu. Ni poslije svih tih havarija i peripetija nije se odustajalo od vožnje. Ponekad bi se na cesti mogao sresti i neki mladi Trebinjac, koji se odlučio da do mora dođe pješke!
Za taj podvig, uz dobru fizičku spremu i kraće predahe, bilo mu je potrebno šest-sedam sati. Od kuće bi pješaci polazili u osvit zore. Na obalu stizali oko podneva. Umorni, sate bi provodili u moru i u snu na plaži. U povratku do kuće bi stopirali. Jedno vrijeme do plaže smo se vozili i radničkim, kako smo ih zvali, sindikalnim auto-busima. Tim vozilima, subotom i nedjeljom, do mora su besplatno prevozili radnike gradskih kolektiva, najviše Industrije alata i HE na Trebišnjici. U njima je često bilo mjesta i za nas, koji nismo radili u tim preduzećima.
Alatničari iz Gorice, u autobusima marke Sarder, hrlili su na more poslije sati provedenih uz mašine u vrelim halama, gdje se uvijek osjeća na mašinsko ulje. Umorni majstori za burgije, jedva su čekali da se bace u more i sunčaju satima na pijesku. Za vrijeme vožnje autobusima, bilo je zanimljivo. Mogle su se čuti razne priče. I ona šta je sve za vrijeme vožnje od Trebinja do Grančareva doživljavao vozač “Trebišnjice“ Enes Šehović. Bio je poznat kao dobar, pedantan šofer. Doduše, malo osjetljiv za volanom.
Jedan radnik „Trebišnjice“, sa nadimkom Jarac, po prirodi šeret, volio je da se u vožnji našali na račun Šehovića. Često i drugih putnika. Na putu do Grančareva, kroz otvor na podu autobusa, spuštao bi za konopac obješene prazne limenke od konzervi. Od udara po asfaltu stvarale su buku. Zabrinut, Enes bi zaustavljao vozilo. Mislio da je neki kvar. Da je možda otpao dio od kola. Dok bi se on podvlačio pod autobus, Jarac bi povukao konopac. Sve je bilo u redu. Čim bi vozilo ponovo krenulo, limenke bi se našle na asfaltu. Vozač bi ponovo izlazio. Uz bezbroj psovki, pregledao ponovo autobus. Tako se sve ponavljalo do Grančareva. Kada su već iscrpljenom i, naravno, ljutom vozaču kazali u čemu je „kvar”, razdražen (s pravom) po brani je tražio Jarca. Ovaj se u utrobi brane sklonio između turbina. Da ga je šofer našao, šeret se ne bi dobro proveo.
Vjerovatno bi završio u jezeru. Pošteno bi se okupao!
Be the first to comment