
No, gospodo i prijatelji, ja dolazim iz jedne male zemlje na Balkanu, u kojoj ima jedan hram, i veći i lepši, i vredniji i svetiji od ovoga hrama, taj hram se nalazi u gradu Nišu i zove se Ćele kula.
Taj hram je sazidan od lobanja, i kostiju moga naroda, naroda koji 5 vekova stoji kao stamena brana azijatskom moru na južnoj kapiji Evrope.
A kada bi sve lobanje i kosti bile uzidane, mogao bi se podići hram 300 metara visok, toliko širok i dugačak, i svaki Srbin bi danas mogao dići ruku, i pokazati: ovo je glava moga dede, moga oca, moga brata, moga komšije, moga prijatelja, kuma.
Pet vekova, moja Srbija svojim kostima brani Evropu, da bi ona živela srećno! Mi smo tupili našim kostima turske sablje, i obarali divlje horde koje su srljale kao planinski vihor na Evropu.
Dok je Evropa, postajala Evropom, mi smo bili ograda njena, živa i neprobojna ograda, divlje trnje oko pitome ruže. Na Vidovdan, 1389. godine, Srpski knez Lazar, sa svojom hrabrom vojskom, stao je na Kosovu Polju, na branik Hrišćanske Evrope, i dao život, za odbranu Hrišćanske kulture. U to vreme, Srba je bilo koliko i vas Engleza. Danas ih je, deset puta manje.
Gde su? Izginuli, braneći Evropu.
Sada je vreme, da Evropa Srbiji vrati taj dug.
Govor Vladike Nikolaja Velimirovića na Vidovdan 1916. god. u Londonu
Be the first to comment