Dok posmatramo pojedine funkcionere, političare, sudije, direktore, poslanike, načelnike, dok pratimo njihove afere, ispade, kriminal, nepotizam, prelijetanja, dugove, laži; dok gledamo njihove plate, bankovne račune, putovanja i poredimo njihov život sa našim, nameće se jedno pitanje – šta treba da uradi neko od njih da bi odgovarao za svoja (ne)djela?
Dok su strah i nepravda duboko zašli u gotovo svaku kuću, dok se ljudi boje da kažu šta misle, a kamoli urade šta žele, negdje gore iznad njih, ljudi u odijelima i foteljama krše pravila na svakom ćošku bez ikakve odgovornosti i straha.
Za kriminal i korupciju nema kazni, za uvrede nema izvinjenja, za dugove nema odgovornosti, za ubistva nema uhapšenih. Dobro uštiman tandem većine poslušnih ćutljivih građana i pojedinih nečasnih političara funkcioniše već godinama, pa zašto to kvariti? Narod kao da se zakleo na skromnost i siromaštvo, pa progoni svakog ko se potrudi da mu pomogne.
Reakcije, osim ponekog vulgarnog i uvredljivog komentara na društvenim mrežama i kolone na graničnim prelazima nema. Građani su se pomirili. Ostali su nam neki mediji i neka udruženja, koji su uradili mnogo u odnosu na ono koliko su se trudili i malo u odnosu na ono koliko su mogli. A mogli smo puno više. Građanske akcije spasile su nekoliko života, iskamčili poneke reakcije, te makar i prividne reforme i promene. Odložili nekoliko deložacija, sagradili nekoliko kuća, smijenile nekoliko funkcinera, odgodili čak i neka poskupljenja.
Iako puno toga nismo mogli, ima mnogo primjera u kojima se pritisak javnosti isplati. Ne smijemo dozvoliti da nas ubijede da je bolje ćutati, jer nama dugove, sudske sporove i stambena pitanja neće „završiti“ niko.
Za razliku od građana koji su krivi kada treba da budu, pojedini funkcioneri se javno hvale kako su zaustavili sporove koji su bili pokrenuti protiv njih i u krugovim drugih sumnjivih funkcijonera govore „mogu ti ja to srediti“.
Oni sebi mogu srediti, ali šta će obični građanin ili „goljo“ kako to poslanici vole da kažu u internom razgovoru?
Da čeka proglašenje monarhije, negdje u Njemačkoj postane građanin drugog reda ili se probudi iz zimskog sna koji traje decenijama?
Tanja Vukomanović – Srpska Info
Be the first to comment