KAKO ŽIVE DJECA U SELIMA Škole daleko, vrtića nema, ćuke im jedini drugari

Škole su im daleko, pa često pješače, kilometrima, po kiši ili prteći snijegom zavejane puteve. Vrtići su za njih nedostižan luksuz, a ćuke i mace su im nerijetko jedini drugari za igru.

Koliko djece u Republici Srpskoj i BiH odrasta u ovakvim uslovima, niko ne zna pouzdano.

Nijedna institucija nema čak ni podatak koliko mališana živi u selima, a kamoli u kakvim uslovima odrastaju, ali iskustva svjedoče da je u selu djetinjstvo sasvim drugačije nego u gradu.

Jedno selo, 9 mještana, 2 djece

Mali Mitar Subašić (7) rođen je i odrasta na padinama planine Vitorog, u povratničkom selu Pribelja, 20 kilometara od Glamoča.

Ovdje živi samo devet mještana, a Mitar i njegov brat Duško (5) jedina su djeca u selu.

Leutar.net KAKO ŽIVE DJECA U SELIMA Škole daleko, vrtića nema, ćuke im jedini drugari
Foto Siniša Pašalić/ RAs Srbija

Ipak nisu usamljeni. Druže se sa životinjama. Dok gradska djeca moraju da mole roditelje da im dozvole da u stanu drže macu ili ribicu, Mitar i Duško uživaju igrajući se ćukama, macama, pticama koje su savile gnijezdo na njihovom imanju, ali i sa jagnjićima i teladima, kojih ima na pretek, jer se mama i tata bave uzgojem ovaca i goveda.

– Dođi da ti pokažem ptičice. A ovo je moj omiljeni ćuko, zove se Jazo. Bio je lutalica, sad nije, jer živi kod nas i mi ga hranimo – ispričao je Mitar novinarima, prije tri godine, kad je još “bio mali”.

Danas priča drugačije, školarac je, uozbiljio se … ali mu je i dalje jedino vršnjačko društvo brat Duško.

Jer, u selu Pribelja nema ni igraonica, ni vrtića, ni doktora za djecu, čak ni prodavnice u kojoj bi klinci kupovali čokoladice i razmjenjivali sličice fudbalera i igračke iz kinder jajeta.

Ovamo čak ni na dan dječjih prava ne svraćaju TV ekipe, kada prave ankete, nije im usput. Niko ovoj djeci ne nudi treninge, škole jezika ili muzike, kreativne radionice.

Neviljivi i nikom bitni, a najveće blago

Djeca poput Duška i Mitra nevidljiva su, čak i statistički. U Zavodu za statitiku RS dobili smo tek podatak da, prema procjenama iz 2018. godine, u Srpskoj živi 200.105 djece u dobi do 18 godina.

Koliko je njih nastanjeno u ruralnim, a koliko u urbanim područjima, statističari ne znaju. Zna se, međutim, da starimo, pa je u RS kao i u cijeloj BiH, tek svaki šesti stanovnik dijete.

Leutar.net KAKO ŽIVE DJECA U SELIMA Škole daleko, vrtića nema, ćuke im jedini drugari
Foto: Tanja Vukomanović/RAS Srbija

Mada bismo svako dijete, s obzirom na statistike, morali da čuvamo i njegujemo kao rijetku dragocjenost, praksa pokazuje da nije baš tako. Čak ni obavezno osnovno školovanje nije isto za djecu u gradovima i u malim mestima i selima.

– Osnovno obrazovanje u RS nije svakom djetetu dostupno pod jednakim uslovima – upozorila je Glavna služba za reviziju javnog sektora RS u izveštaju iz prošle godine, ukazujući, između ostalog, na udaljenost seoskih škola i loše uslove u njima.

Kad škola nema za grijanje i toalet papir

Revizori navode da neke škole iz budžeta ne mogu dobiti ni dva odsto od traženog novca potrebnog za osnove troškove, poput nabavke sredstava za higijenu i ogrijeva za zimu.

Tako se dešava, kako su pisali mediji, da neke škole u selima nemaju ni toaleta ni vode, dok se u gradovima, u pojedinim školama, uvode elektronski dnevnici.

Pet opština u RS nema nijednu osnovnu školu, a među tim opštinama je i Novo Goržde, gdje, po podacima objavljenim u revizorskom izvještaju, živi oko 100 dece.

Čak 13 opština ima po jednu osnovnu školu, iako se često radi o prostorno velikim i razuđenim mjestima, kao što su Ljubinje ili Kalinovik.

Prema izvještaju, svaki peti đak putuje do škole više od četiri kilometra, i uprkos zakonskoj obavezi, nemaju svi osnovci u RS obezbjeđen adekvatan i besplatan prevoz.Kako to izgleda u stvarnom životu svjedoči Danijela Debota (11), učenica šestog razreda iz Petrovog Polja kod Trebinja.

Danijela: Baš nam je teško kad je vrijeme loše

– Dobro je što u školi dosta vremena provodimo u prirodi i što imamo igralište, na kojem nam niko ne smeta. Loše je što nema prodavnice, pa nemamo gdje da kupimo užinu i što dugo pješačimo do škole, što je baš teško, kad je vrijeme loše – kaže Danijela.

Dodaje da kod kuće nema društvo za igru, ali je raduje što ima puno kućnih ljubimaca.

Leutar.net KAKO ŽIVE DJECA U SELIMA Škole daleko, vrtića nema, ćuke im jedini drugari
Foto Siniša Pašalić/RAS Srbija

-Djeci u gradu je prednost što imaju puno drugara i što im je sve na dohvat ruke, a mana je što su izloženi opasnosti u saobraćaju. Gradskoj djeci, čak i ako imaju kućne ljubimce, oni često stradaju od automobila – kaže Danijela.

Danijela, naravno, nije išla u vrtić, jer u njenom, kao ni u većini drugih sela, nema vrtića. Tako u RS, prema zvaničnom registru, od ukupno 160 vrtića, samo dva privatna i dva javna nalaze u selima, ali i te vrtiće češće pohađaju deca iz grada, nego ona sa sela.

U vrtić nisu išli ni đaci učiteljice Sanje Bajić, koja već godinama živi u Banjaluci, a predaje djeci u udaljenim selima u rejonu Manjače.

Ova agilna i kreativna seoska učiteljica, koja je prošle godine proglašena “Šampionkom inkluzije”, u svoju skromnu učionicu donosi “pauer point” prezentacije, internet i nastavu kroz igru.

Kaže da njenim učenicima život nije lak ni jednostavan, ali da se uz malo truda i mašte sa njima mož postići mnogo.

Leutar.net KAKO ŽIVE DJECA U SELIMA Škole daleko, vrtića nema, ćuke im jedini drugari
Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija

– Mi u našim školama nemamo bog zna kakve uslove, pa smo često primorani da improvizujemo, a u tim uslovima kreativnost učitelja dolazi do izražaja. Takvim pristupom podstiče se i kreativnost kod dece – kaže Sanja Bajić.

Samo 15 kilometara od Banjaluke, a sve im daleko

Projekti za najmlađe u selima prava su rijetkost. Nekoliko takvih akcija, usmjerenih na rad sa djecom iz prigradskih sredina provela je banjalučka NVO “Zdravo da ste”.

Aktivisti su djecu upoznavali sa podsticajnim sadržajima, koji su im dostupni u gradu, te primijetili da mnoga djeca gradski život upoznaju tek kada krenu u srednju školu.

– Iznenaditi smo se koliko je djece završi osnovnu školu a da nikad ne posjete Banjaluku, iako žive samo petnaestak kilometara od grada – kaže Aleksandra Štrbac iz ove NVO.

Problem je, dodaje ona, što mi imamo generalno malo podataka o tome kakav je zapravo život djece na selu, kakve su socijalne karte tih područja, problemi sa kojima žive, kapaciteti porodica u kojima djeca odrastaju i njihove potrebe.

– Naša su saznanja da su jako oskudni sadržaji za djecu u seoskim sredinama, te da generalno i potencijali koji postoje nisu dovoljno iskorišteni u svrhu organizacije kvalitetnijeg života za djecu – zaključuje Aleksandra Štrbac.

Upozorenje iz Ujedinjenih nacija

UN Komitet za prava djeteta upozorio je da BiH nema sistematizovane podatke, na osnovu kojih bi se moglo pratiti koliko se poštuju prava djece grantovana UN Konvencijom, pogotovo kad su u pitanju osjetljive grupe mališana.

– Komitet pozdravlja provedeni popis stanovništva 2013. godine, ali preporučuje BiH da unaprijedi sistem prikupljanja podataka, razvrstanih prema dobi, polu, invaliditetu, geografskoj lokaciji, etničkom porijeklu, migraciji i socioekonomskom statusu – navodi se u izvještaju Komiteta za BiH.

Izvor: srpskainfo.com

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.