Ne mogu da se ljubim sa djevojkom koja “nezna”, “sumlja” i “ekstra” se ljubi

Ne mogu da složim Rubikovu kocku za manje od deset minuta, a često ni za duže.

Ne mogu da pijem hladnu nes kafu.

Ne mogu da pušim slim cigarete. Ne mogu da nosim kravatu. Ne mogu više da spojim noć bez sna.

Ne mogu da idem u bioskope po tržnim centrima.

Ne mogu da izbrojim više od tri domaća filma iz posljednjih dvadeset godina koja bih volio da pogledam opet.

Ne mogu da jedem suhomesnate proizvode u kojima ima više hemije nego u Domestosu.

Ne mogu u Srbiji da gledam vremensku prognozu koja počinje sutrašnjom prognozom vremenskih prilika u Južnoj Africi i Sjevernoj Aziji.

Ne mogu da gledam TV jer me boli.

Ne mogu da gledam serije koje poslije prve sezone postanu sranje.

Ne mogu da razumijem ljude koji ne slušaju ništa, a kažu da slušaju sve.

Ne mogu da slušam radio, jer ne možeš slušati nešto što ne postoji.

Ne mogu da osjećam bilo kakvu emociju povodom uspjeha/neuspjeha sportiste čiji roditelji su sticajem okolnosti osnovali porodicu u istoj zemlji u kojoj i moji.

Ne mogu da idem u kafane/klubove u kojima je živa muzika.

Ne mogu da ne smaram ljude koji blebeću na koncertu kog sam čekao šest mjeseci.

Ne mogu da se smijem tekstovima koji su nasmijali cio region.

Ne mogu da pustim taksistu da me vozi kuda on hoće, jer znam da će ići dužim putem.

Ne mogu da razumijem ljude koji ostavljaju kese sa smećem u hodniku ispred svog stana.

Ne mogu da objašnjavam onima koji „nemogu“ da možeš biti nepismen iako znaš sva slova.

Ne mogu da ne dobijem napad dijareje od “ekskluzivnih intervjua”.

Ne mogu da kupujem u prodavnici u kojoj čokoladu od 80g naplaćuju kao da ima 100g, a uz to im je još mančmelou bajat.

Ne mogu da pojedem dvije kocke čokolade a ostalo ostavim za kasnije.

Ne mogu da pijem izvjetrelu kiselu vodu.

Ne mogu da spavam na leđima.

Ne mogu da se pravim, jer sam odavno napravljen.

Ne mogu da se smijem kada mi se plače.

Ne mogu uvijek da vidim one koje želim, a često ne mogu da ne vidim one koje ne želim.

Ne mogu da shvatim da sudbina nekog potencijalnog Nikole Tesle rođenog prije par mjeseci u Višegradskoj, zavisi od odluka ljudi koji su falsifikovali diplome.

Ne mogu da podnesem da o mojoj sudbini odlučuju oni koji naprave sranje, onda kažu da prihvataju odgovornost, pa nastave da prave sranja.

Ne mogu da pišem svijetle priče na mjestu koje je mračno.

Ne mogu da pišem nove priče dok me progone stare.

Ne mogu baš uvijek da razumijem zašto neke stvari želim, a druge ne želim.

Ne mogu da se ljubim sa djevojkom koja “nezna”, “sumlja” i “ekstra” se ljubi.

Ne mogu da se borim sa nedostajanjem, čežnjom i ehom svojih misli u tri ujutru.

Ne mogu da budem srećan ako onaj koga volim nije srećan.

Ne mogu ovdje, a kako sam stariji sve mi se više čini, ni tamo.

Ne mogu više ništa da ne mogu.

Vladimir Skočajić – Skoča / LOLA

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.