Jozef Šulc, jedini njemački vojnik koji je odbio da strijelja srpske mladiće

Jedini njemački vojnik koji je odbio da strijelja šumadijske rodoljube u Smederevskoj Palanci.

Stoga, strijeljan je zajedno sa njima.

Prva masovna egzekucija u okupiranoj Srbiji 1941. godine, dogodila se 20. jula na brdu Gradište iznad sela Viševca, rodnog mjesta Karađorđa Petrovića.

Njemci su razbili Palanačku partizansku četu i šesnaest zarobljenih boraca doveli u Palanku. Zarobljenici su bili u kasarni nekadašnjeg Petog konjičkog puka kraljice Marije Karađorđević. Onda su izvedeni da budu strijeljani kraj jednog plasta sijena.

Među njemačkim vojnicima koji su u streljačkom stroju čekali naredbu da obave egzekuciju, bio je i vojnik Jozef Šulc. Bio je pripadnik 714. njemačke divizije koja je tih dana operisala na području donje Jasenice. Neposredno pred naređenje, vojnik Šulc je istupio iz streljačkog stroja, i rekao: „Neću da pucam.“ Njegov pretpostavljeni odmah ga je osudio na smrt. Njegovi saborci i sunarodnici su ga strijeljali zajedno sa 16 srpskih mladića.

Dugo se nije znalo ništa o dobrom vojniku Šulcu. Istinu je otkrio Časlav Vlajić, jedan od akcijaša koji su 1947. godine prenosili posmrtne ostatke žrtava na Kiseljaku.

U zajedničkoj grobnici bilo je šesnaest skeleta srpskih mladića, ali i jedan, sedamnaesti, za koji se nije znalo čiji je. Sudeći po metalnim oznakama i šunuglama (cipelama) koje su pronađene, bili su sigurni da je Njemac.

Očevici streljanja su svjedočili da je Nemac Jozef Šulc protestovao kod svog oficira, koji mu se ljutito unosio u lice. Vojnik je, zatim, skinuo šljem, značku i pušku, priča Vlajić i krenuo ka plastu sijena, gdje je strijeljan, što govori o njegovom svjesnom žrtvovanju.

Postoje i fotografije na kojima se vidi kako Šulc razoružan prilazi zarobljenicima da ga strijeljaju zajedno sa njima. Jednu od tih fotografija i objavljujemo.

Vojnik Šulc bez SS oznaka

Vlajić je više od dvadeset godina pokušavao da sazna ko je ubijeni njemački vojnik. I saznao je, kada ga je u Palanci potražio Jozefov brat, Valter Šulc.

Njemačka komanda je njihovoj majci javila o hrabroj pogibiji sina kod Topole, ali je brat istinu čuo od Ostmana fon der Leja, člana Bundestaga i zbog toga se zaputio na pravo mjesto ove ratne drame.

Valter Šulc je prepoznao svog brata na fotografijama sa strijeljanja. Na tim fotografijama je ovjekovječen trenutak kada je Jozef Šulc ostao bez oznake Rajha i kada u pratnji dva ratna druga ide ka plastu sijena, kao i kada oficir sa još dva vojnika prilazi da se uvjeri da li su svi mrtvi.

Valter Šulc je rekao da je njegov brat bio član neke tajne antihitlerovske organizacije, da je stalno prkosio starješinama i da je samo tako mogao da završi svoj život.

Srbi iz ovog kraja pamte vojnika Šulca. Ostao je upamćen kao časni vojnik koji nije želio da učestvuje u zločinu. I koji je tu cijenu platio najskuplje – svojim životom.

O njemu su novine pisale, a danas postoje i dva spomenika. Jedan u Smederevskoj Palanci, na kojem je uklesano njegovo ime zajedno sa srpskim borcima, i drugi koji mu je podigla Mina Kovačević, pjesnikinja iz zaseoka Lokve kod Gornjeg Milanovca. Postavila je i šesnaest bijelih kamenova koji simbolizuju strijeljane srpske borce.

Na obilježju je napisala: „Ovo je tužan spomen njemačkom vojniku Jozefu Šulcu koji zbaci znamenje i oružje svoje zemlje i stavi se na stranu golorukog srpskog naroda.“

Izvor: Portal Eden.rs

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.