Peti kongres

Baba, baba ide milicija, eto ih našoj kući utrčah k’o bez duše. Baba proviri kroz prozor i brzo navuče zavjesu. Eto ih Boga mi. Marko eto milicije ustani jadan ne bio. Đed koji je kunjao na sećiji pridiže se namjesti kapu i sjede.

— Dobar veče, uđoše dva mlađa čovjeka u plavom.

— Dobra vam sreća omladino. Kojim dobrom?

— Da je dobro nije đede, došli smo da te vodimo u stanicu, imamo prijavu da si pričao protiv vlasti sinoć kod Luke u kafani. Ja? Začudi se đed. Ti, đede, ti psovao si Peti kongres.

— Peti kongres, pa ja i ne znam đeco šta je to.

To ti reci komandiru, sada se spremi pa da krenemo. A šta velite neko me prijavio, ko je junak vala Bogu ako se smije znati. Ne znamo mi đede ništa, naše je da te privedemo, hajde spremaj se.

Evo, evo, Maro idera mi nađi presvlak, neću, zar, vaki pred narodnu vlast. Je li ti to đede nešto na naš račun. Jok, vego, ne mere čo’jek svakakav u varoš. Baba uđe u sobu đed za njom. Brzo se obukao.

Ispruži ruke đede moramo ti staviti lisice. Morate me vezati? Pa nijesam ja bijesna vaška da me vežete, a i ako počnem bježati valjda me takve dvije delije mogu stići, nasmija se đed i ispruži svoje grube žuljevite šake. Naučiće tebe dole pameti pa ćeš zauzdati jezik. Baba poče plakati, nemojte đeco, k’o Boga vas molim kud ćete š njime. Mora da je neki nesporazum.

— De, de Maro ako sam ‘so’vo nijesam čo’jeka ubio, za šta cmizdriš. Znači priznaješ da si psovao. Ne priznajem ja ništa samo kažem ako sam ‘so’vo nijesam ubio. ‘Oćemo li đeco s Božijom pomoći? Slabo će ti taj Bog pomoći tamo gdje te vodimo, nasmijaše se milicajci. Svezaše đeda i odvedoše. U zdravlju čeljadi reče đed na izlazu. Uzdravlju odgovorismo svi u glas.

Baba kleknu ispred ikone i poče se moliti. Ja sam virio kroz prozor sve dok nisu zamakli ispod brda. Otac i majka su ćutali.

U stanici ga je dočekao kum Dane, đedovo kumče koje je držao pred krstom, naše kumstvo bilo je staro preko 100 godina i đed i kum Marinko, Danov otac bili su ponosni na to. Čuvali su kumstvo, kao najveću svetinju. Sjećam se da mi je đed govorio i kumovska kuća se pozdravlja. Ako nikog nema kad prođeš ti reci pomaže Bog kumovska kućo. To mi je kao djetetu bilo smiješno i nikad to nisam uradio. Dane je bio zakleti komunista, a od kad je postavljen za komandira potpuno se promijenio. Nije birao način da dokaže svoju odanost partiji i time opravda povjerenje nadređenih. Volio je vlast i uživao u njoj. Naslušo se đed raznih priča o Danetu, ali uvijek ga je branio i opravdavao njegove postupke.

— Dobar veče, kume.

— Dobar veče, Marko.

— Kako si kume, kako čeljad. Šta mi radi starina?

— Dobro smo Marko svi i da odmah razjasnimo ovdje nismo kumovi, ja sam na dužnosti, a svoj posao obavljam časno i pošteno, pred narodnom vlasti svi su isti.

— Šta to veliš?

— Kako nijesmo kumovi pobogu si. Kumstvo je kumstvo pa đe god bili. Šta smo ako nijesmo kumovi?

— Slušaj Marko imamo prijavu da si pričao protiv vlasti, ti vrlo dobro znaš …

— Slušaj ti mene, balavac jedan, tri dana sam pio kad si se rodio prekinu ga đed, pred krstom sam te drž’o. Na rukama sam te od tri kile mesa nosio po mećavi u varoš doktoru, pet kilometara ja i kum naizmjenično jedan prti namete, drugi te nosi. I ti meni kažeš ovdje nijesmo kumovi, a đe jesmo?

— Slušaj Marko…

— Šuti dok ja pričam stariji sam, ako ništa, zagrmi đed. Preko 100 godina naše kumstvo traje tu smo jedni drugim i u dobru i u zlu. Dolibaša sam ti o slavi pod ikonom ti sjedim. Sto puta sam te pravd’o pred svijetom. Za kuma Marinka bi život dao i on za mene.Nijesmo kumovi ovdje, đe ovdje? Šta je ovdje, a šta tamo?

— Ja ne slavim slavu, to Marinko…

— Polaznik si mi bio 20 godina dok skroz nijesi Bogu leđa okrenuo, gled’o sam te k’o svoje dijete. Plak’o od sreće kad si se oženio i porod svoj dobio. Ne gazi se čast za vlast. Na kog se dade tak’a ‘rđa!?

— Marko ja radim svoj posao, a moj posao je da svakog ko na bilo koji način radi protiv vlasti, privedem, ispitam i ako treba odstranim iz društva.

— Znadem ja šta je tvoj pos’o i ne sporim, a ako ti je pos’o da se kumstva odričeš, serem ti se i u pos’o i u ta’ku vlast. Vidiš ja se tebe i ako si ‘rđa ne odričem kume i opet bi’ te pred svijetom branio jer kumstvo je svetinja. Bog je na nebu na zemlji kum, nije to džaba rečeno!

— Dosta, skoči Dane kao oparen. Kakav Bog, kakvo kumstvo. Vodite ga u ćeliju, zapamtićeš ti današnji dan. Dosta je meni vas dobrih poštenih seljaka i vaše seljačke mudrologije, ti ćeš meni držati predavanja. Bog, kumstvo…

— Vodite ga u samicu, a dalje znate. Zaurla Dane razjareno.

Samica je bila mala prostorija ispunjena mirisom vlage, mračna i hladna.
Đed napipa slamu prikupi je na jednu hrpicu i sjede u ćošak. Tu noć su ga tukla naizmjenično dva mlađa čovjeka, znao ih je obojicu iz viđenja, vrijeđali i psovali.

Samo jednu od tih deset noći đed nije bio maltretiran, tada je na straži bio komšija Jovan sa nekim kolegom kojeg đed nije poznavao. Nudili su ga duvanom i igrali karte nisu ga čak ni ispitivali niti tjerali da prizna. Ima ljudi i među njima pomisli đed. Nisu boljele batine ni vređanja koliko je boljelo Danetovo odricanje. Čuj nijesmo kumovi, stalno je đed u sebi ponavljao.

Dane je došao kući ljut i nabusito kako samo on zna rekao zatvorio sam kuma Marka!

— Šta kažeš, skoči kum Marinko.

— To što si čuo. Zatvorio sam kuma Marka, pričao je protiv vlasti.

— Zatvorio kuma, što te pred krstom drž’o?

— Ja samo radim svoj posao. Narodna vlast ne priznaje kumstva i rodbinske veze.

— Serem ti se na takav pos’o i na takvu vlast.

— Dosta Marinko za takve riječi…

— Šta ‘rđo, vodiš u ‘aps!’ Ajde šta čekaš sveži ćaću i vodi k’o vašku kroz selo možda te drugovi unaprijede.

— Da mi nisi otac sad bih…

— Šta bi nesoju, šta ?’Ajde, zatvorio si kuma, zatvori i ćaću svakako ti ništa sveto nije. Pu pogani! Pu! Napolje ‘rđo! Napolje! Kuma zatvorio, još se ‘fališ, k’o da si kako dobro djelo učinio. Mrš mi iz kuće!

Dane izađe bijesan i zalupi vratima.

Marinko se nikad u svojih 60 i kusur godina nije osjećao tako bijedno i jadno, tako poniženo i promašeno, kao da je sve pogrešno radio, a nije. Kako će ikad više kuma pogledati u oči, kako će ikad više, ikog u selu pogledati u oči. Čitav život radio je časno i pošteno, drugačije nije ni znao i da ga ovo snađe. Njega koji, ako nije pomogao, nije ni odmogao. Njega kome su riječ i obraz bili svetinja.

Cijelu noć nije oka sklopio. Sjećao se svog i kumovog momkovanja, prvog opijanja, ženidbi, rađanja, vazda i u svemu zajedno, a sad ova njegova ‘rđa željna vlasti i moći tako da uradi. Da pljune ćaći na obraz, na svoj nije jer ga nema, ko bi s obrazom kuma na pravdi Boga zatvorio. Grozio se od same pomisli na Daneta.

Đed je u samici proveo desetak dana, a odatle je prebačen u zatvor u Foči gdje je proveo nepune dvije godine. Nikad nije priznao da je psovao Peti kongres, ali odlukom suda osuđen je na dvije godine zatvora. Vratio se mršav i utučen i nikad više nije bio isti.

Kum Marinko je isti dan došao kod nas.

— Pomaže Bog kume, pomaže Bog kućo kumovska rekao je s vrata.

— Bog ti pomogao kume, odgovori đed. Dobro mi doš’o!

Zagrliše se muški jako. Nije to bio obični zagrljaj. Bio je to zagrljaj razumjevanja, očaja, patnje, dugogodišnje jake veze između dva čovjeka. U taj zagrljaj stao je čitav jedan zajednički život.

— Kume…zamuca kum Marinko, ja…ja…ne znam…pa zaćuta.
Kume…ne znam … ne znam šta da kažem…

— Ništa kume, reče đed, ne jede se svoje meso. Pušti to.

Sjedili su tako do kasno u noć, pričali, sjećali se, smijali, pili. Kad je krenuo kući kum se okrenu i reče:

— Oprosti kume ja…ti znaš…

— Nemam ja tebi šta opraštati kume. Nijesi ti kriv.

— Ne znam kume, ako nijesam što se ‘vako osjećam. Crkoh kume od sramote. Ne idem niđe među svijet, narod od mene glavu okreće. Eto šta sam doček’o. Njemu su ovi pamet okrenuli, šta bi od ‘nakog đeteta.

— Pušti kume, nijesi ti kriv. Od tebe nije mogo ništa ‘rđavo naučiti.
Doći će i njemu iz guzice u glavu polako.

— Nikad kume, moj je, ali rijetka je to ‘rđa. Nikad.

Pozdraviše se i kum ode.

Đed nikad nije pričao o zatvoru, ni tada s kumom, a ni kasnije. Nosio je to kao teško breme, kao sramotu, kao nepravdu s kojom mora da živi.

Osjećao je svaku promjenu vremena i samo tada u jakim bolovima pominjao bi Peti kongres i Foču opet kroz psovku. Šuti Marko jadan ne bio, šuti, šaptala bi baba.

Umro je ne dočekavši da vidi kako njegovo kumče Dane postaje veliki vjernik on koji je htio da ruši našu malu seosku crkvu sada daje velike priloge za obnovu iste. On koji se odricao krsne slave, sada sa tri popa lomi krsni kolac. Kako zatim postaje još veći Srbin, pa načelnik generalštaba, pa kasnije načelnik opštine, pa ministar za izbjegla i raseljena lica. Uvijek pri samom vrhu. Fotelja mu za guzicu srasla k’o da se s njom rodio.

Čast je čast, a vlast je vlast.

A ‘rđa je ‘rđa kojom god bojom da je ofarbaš.

Piše: Snežana A. Topalović

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.