Zadužili su svijet, a zauzvrat su izdati i napušteni. Ovo je priča o Kurdima

U TURSKOJ ih proganjaju kao teroriste. U Iraku su bili žrtve Sadamovog genocida. U Siriji su se teškom mukom odbranili od Islamske države, sad su ih izdali Amerikanci, napadaju ih Turci, a i Asadov režim ih želi ponovno pokoriti.

Oni su Kurdi, najveći narod bez domovine na svijetu.

Između 25 i 35 miliona pripadnika ove iranske etničke grupe živi na ogromnom planinskom području poznatom kao Kurdistan. Ova transnacionalna regija obuhvata čak pet zemalja na Bliskom istoku: jugoistočnu Tursku, sjeveroistočnu Siriju, sjeverni Irak, sjeverozapadni Iran i jugozapadnu Jermeniju.

Riječ je o jednom od urođeničkih naroda sa područja drevne Mezopotamije i četvrtom najvećem narodu na Bliskom istoku. Održali su svoj jedinstveni identitet, kulturu i jezik stotinama godina, iako nemaju vlastitu državu, živeći kao nomadi. 

Kurdistan nakon raspada Osmanlijskog Carstva podijeljen na pet zemalja

Živjeli su na taj način do kraja Prvog svjetskog rata, kad se Osmanlijsko Carstvo, čiji su podanici bili, raspalo, a zapadne kolonijalne sile uspostavile nove države, dijeleći ih često arbitrarnim granicama. Irak, zemlja u kojoj žive Kurdi, arapski suniti i arapski šijiti, najbolji je primjer takvih „umjetno stvorenih“ država.

Kurdi su u toj podjeli ostali izigrani prvi, ali ne i posljednji put. Mirovnim ugovorom u Sevresu, sklopljenim između saveznika Antante i Osmanlijskog Carstva, predviđen je referendum za žitelje Kurdistana na kojem bi oni odlučili o svom nacionalnom samoopredjeljenju. No Ugovor iz Sevresa zamijenjen je Ugovorom iz Lausanne 1923., u kojem više nije bilo govora o kurdskom samoopredjeljenju. 

Kroz sljedećih 80 godina, kako piše BBC, svaki pokušaj Kurda da uspostave svoju državu brutalno je ugušen. A u svim ovim zemljama bili su diskriminisani i proganjani, u manjoj ili većoj mjeri.

U današnjoj Turskoj, gdje čine između 15 i 20% stanovništva, kurdski ustanci u dvadesetim i tridesetim godinama prošlog vijeka, bili su ne samo ugušeni nego su turske vlasti na čelu s predsjednikom Mustafom Kemalom Ataturkom odgovorile raseljavanjem brojnih Kurda, suzbijanjem Kurmandžija i drugih kurdskih jezika i zabranom kurdskih imena i običaja, čak i samog kurdskog identiteta. 

„Planinski Turci“

Kurdi su tako pogrdno prozvani „planinskim Turcima“. Htjelo ih se ne samo asimilirati i oduzeti im vlastiti identitet nego i poniziti ih kao primitivne i građane drugog reda.

Ali, 1978. je započelo novo razdoblje pobune kad je Abdullah Ocalan osnovao radikalnu Radničku partiju Kurdistana (PKK), koja je šest godina kasnije započela gerilsku oružanu borbu protiv turskih vlasti. U 40 godina gotovo kontinuiranog građanskog rata između PKK-a i turske vojske i policije, poginulo je na desetine hiljadaa vojnika, boraca i civila, uglavnom na kurdskoj strani, a stotine hiljada Kurda su raseljene. 

PKK je u početku slijedio mješavinu revolucionarnog socijalizma marksističko-lenjinističkog tipa i kurdskog nacionalizma koji je za cilj imao uspostavljanje nezavisnog Kurdistana. Zbog oružanih napada na vojne, ali i civilne mete te političkih atentata, PKK su Turska, a zatim i SAD, Velika Britanija, Europska unija i NATO proglasili terorističkom organizacijom.

Ali, nakon što je Ocalan 1999. uhvaćen i osuđen na doživotni zatvor, PKK je započeo ideološku transformaciju prema takozvanom demokratskom konfederalizmu, specifičnoj ideologiji sa anarhističkim naginjenjem i vizijom regionalne autonomije umjesto nezavisnosti.

Primirje je uspostavljeno od 1999. do 2004. i od 2012. do 2015., kada je turska vojska krenula u novu ofsnzivu na uporišta PKK-a. Hiljade civila i boraca ubijene su, a kurdski gradovi poput Cizrea gotovo sravnjeni sa zemljom.

Sadamov genocid nad iračkim Kurdima

Ni irački Kurdi nisu bili pošteđeni zvjerstava zbog svoje borbe za slobodu i autonomiju. Mustafa Barzani je 1946. osnovao Demokratsku partiju Kurdistana (KDP) koja je 1961. pokrenula oružanu borbu protiv režima u Bagdadu. Irački režim je sedamdesetih počeo naseljavati Arape na područja s kurdskom većinom i raseljavati Kurde, što se ubrzalo pod Sadamom Huseinom osamdesetih.

Amerikanci su Kurde prvi put izdali upravo sedamdesetih, kad je Richard Nixon na nagovor iranskog šaha počeo naoružavati Kurde kako bi destabilizovao Irak, koji je postao sovjetski saveznik. Kad je šah sklopio dogovor s Bagdadom, i SAD je ostavio Kurde na cjedilu. 

Osamdesetih godina, nakon što su Kurdi stali na stranu Irana u Iračko-iranskom ratu, Sadam Husein je krenuo u stravičnu osvetu. U napadu hemijskim oružjem na kurdski grad Halabžu 1988. u jednom danu ubijeno je između tri i pet hiljada ljudi, a grad je razoren do temelja. 

U cijeloj genocidnoj ofanzivi Anfal ubijeno je između 50 i 180 hiljada iračkih Kurda.

Ali, samo tri godine kasnije, nakon što su Amerikanci uništili iračke snage u Zalivskom ratu i Operaciji Oluja, Amerikanci su pozvali Iračane da ustanu protiv Sadama. Kurdi su ih poslušali, kao i šijiti računajući da će dobiti sudbonosnu vojnu podršku od SAD-a. Podrške nije bilo. Sadam je i ovaj ustanak ugušio u krvi. Ipak, SAD je napravio barem nešto – uspostavio je zonu zabrane letenja nad iračkim Kurdistanom, spriječio dalji pokolj i omogućio Kurdima autonomiju.

Genocid nad Jezidima 

A 2003., kada se SAD pod vodstvom Georgea Busha mlađeg odlučio konačno obračunati sa Sadamom, Kurdi su opet bili vjerni saveznici. Dvije godine kasnije utemeljena je Kurdistanska regionalna vlada, na čelu sa Barzanijevim sinom Masudom. Barzani je 2017. proveo referendum o nezavisnosti Kurdistana. 90% glasača je glasalo za nezavisnost, ali Bagdad je referendum jednostavno poništio.

Iako su Kurdi po vjeri pretežno muslimani suniti, među njima ima i muslimana šijita, alevija, hrišćana, zoroastrijanaca i jezida. Jezidi, kojih ima manje od milion i žive u Iraku, bili su žrtve genocida koji je nad njima izvršila Islamska država u svom varvarskom pokušaju iskorjenjivanja neislamske religije na teritoriji koji je zauzela 2014.

Ali, sirijski Kurdi takođe su se našli na meti džihadista ISIS-a zbog svoje sekularne orjentacije i emancipacije žena. Pod vodstvom Stranke demokratskog jedinstva (PYD), koja takođe slijedi Ocallanovo učenje, i zaštitom njenog oružanog krila, Narodnih jedinica obrane (YPG), sirijski su Kurdi uspostavili autonomiju u Rožavi, sjeveroistočnoj pokrajini Sirije u kojoj čine većinu, nakon što je u zemlji izbio građanski rat između režima Bašara al-Asada i pobunjenika. Kurdi su, naravno, i u Siriji prije rata bili žrtve nasilne represije. 

Borili su se protiv neprijatelja čovječanstva, zauzvrat izdati i napušteni

Iako su ih, zahvaljujući njihovoj relativnoj neutralnosti, najgore ratne strahote zaobišle, kurdski grad Kobane razoren je u bespoštednoj opsadi ISIS-a. Razoren, ali ne i osvojen. U posljednji trenutak, vazdušni udari američke vojske zaustavili su džihadiste i spasili malobrojne branioce iz redova YPG-a. Tako je počeo još jedan istorijski obrat za Kurde – spletom okolnosti postali su saveznici najveće svjetske sile, u zajedničkoj borbi protiv takozvanog kalifata, koji je imao ambiciju da se proširi sve do Atlantika.

Kurdi su se, kao što danas cinično primjećuje američki predsjednik Donald Trump, borili za svoju zemlju. Ali borili su se i za vrijednosti zajedničke cijelom civilizovanom svijetu – demokratiju, sekularizam, ravnopravnost žena i manjina, protiv vjerskog fanatizma, varvarizma i terora.

Sirijske demokratske snage (SDF), sačinjene od kurdskog YPG-a i arapskih saveznika, svoju su misiju izvršile. Uz njihove borce na tlu i američko oružje, obuku i vazdušnu podršku, prijestolnica kalifata Raka je oslobođena 2017., a kalifat do kraja uništen u martu ove godine. 11 hiljada boraca SDF-a poginulo je u toj borbi. 

Istini za volju, ni oni, kao ni jedna druga frakcija u ratu u Siriji, nisu potpuno nedužni. Njihovo oslobođanje teritorija od ISIS-a bilo je praćeno optužbama za protjerivanje nekurdskog stanovništva, a Raka je oslobođena uz ogromnu cijenu u životima civila, ali i uz optužbe o puštanju džihadista. Ali u poređenju sa drugim stranama, Kurdi imaju daleko najpozitivniji bilans. 

A sad, kad ih SAD više ne treba – odnosno kad Trump misli da ih više ne treba – prepustio ih je na milost i nemilost Turskoj, koja apsurdno povlači znak jednakosti između njih i ISIS-a, cinično se pozivajući na borbu protiv terorizma. Nakon svega šta su pretrpjeli i nakon svega što su učinili za svoje saveznike, prijeti im pokolj, možda i novi genocid, ako se invazija ne prekine na vrijeme.

Kurdi možda nisu bili sa Amerikancima i saveznicima na plažama Normandije. Ali bili su tamo gdje je jednako važno i nisu zaslužili izdaju koja im je servirana. Jedno je sigurno – ovo će vidjeti kao potvrdu za svoju staru izreku, onu da nemaju prijatelja osim planina. 

Index

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.