Ispovijest

Leutar

Tajni agenti NKVD-a
Leutar

Latest posts by Leutar (see all)

Sjedi pored mene, ne mogu baš glasno govoriti, slaba sam, rekla je tetka Desa i iskrivila usne u nešto što bi trebalo biti osmijeh. Tetka Desa je bila babina rođaka, tj. mamina tetka, ali i ja sam je zvala tetka, jer se nije udavala, pa mi je bilo glupo da je zovem baba.

Svi koji su ovo znali već su godinama pod zemljom, a i ja sam jednom nogom u grobu, ne želim da moja tajna umre sa mnom. Gledala sam je zbunjeno. Prišla sam i sjela pokraj nje, uzela me za ruku i pogledala u oči, ja samo tebe imam na ovom svijetu, tebe i mog Zorana.

Kakvog Zorana tetka?

Mog Zorana, reče i zagleda se u daljinu.

Vjerovatno znaš iz priče da me majka kasno rodila i da je umrla donoseći me na svijet, brat je bio 10. godina stariji od mene, nikad me zbog toga nije prihvatio, koristio je svaku priliku da mi pomene kako sam ja kriva što on nema majku. Rano je otišao od kuće ja sam bila još djevojčica, upisao je vojnu školu i kasnije kako i sama znaš postao čuveni visoki oficir. Ja sam ostala sa ocem, domaćinstvo je bilo na meni, otac je bio blag i sažaljiv, posebno na mene, sirota od rođenja govorio bi. Radio je u šumi kao i većina ljudi iz sela. Brat je rijetko dolazio, a njegova odbojnost prema meni kao da je godinama rasla. Stasala sam u lijepu djevojku, bar su tako svi govorili, dolazili su momci iz okolnih sela, dolazili su i iz grada, domaćinski sinovi kao i seoske lole i barabe, otac nije uticao na moj izbor. Ako ti se koji dopadne reci ocu pa ćemo dogovoriti.

Znam tetka, stotinu puta sam čula priču da si bila najveća zavodnica u srezu, smijemo se zajedno.

Nije da nisam, ali ljepota ti je sinko moj veliki teret i ako ga ne naučiš nositi, teško tebi.

Napunila sam 17. godina kad se otvorila ova naša, sada već zatvorena škola.

U selo je došao neki Tomislav učitelj Crnogorac. Bio je lijep, naočit, mrke kovrdžave kose, prvi put kad sam ga vidjela sve u meni je zaigralo, a Boga mi ni on nije ostao ravnodušan. Stanovao je dolje u Mirkovoj kući, kad bih išla po vodu sretali bi se. Počeli smo sve češće da se srećemo, valjda to sam Bog tako namjesti. Jednom mi je izrecitovao neku pjesmu, pobjegla sam, a srce je tuklo ko ludo.

Deso bi li mi te čiča David dao kad bi te zaprosio? Upitao me iznenada.
Bi on, ako bi ja šćela, malo ga začikah.

Pa bi li ti?

Pa nisam ja za tebe Tomo ti si učen.

Ne smeta mi, reče.

A hoće li tvojima smetati?

Neće odgovori.

Onda bi’.

Poslije nekoliko dana desilo se šta se desilo, jeste bruka i sramota, ali desilo se.

Brzo sam shvatila da sam noseća i rekla sam mu.

Obradovao se, ali još nije pričao s ocem.

Taman za raspust odoh kući, a otuda ću s ocem kako i dolikuje doći da te isprosimo.

Bila sam presrećna, ali nikom ništa nisam govorila.

Sa novim polugodištem došla je i nova učiteljica, brzo se pronio glas selom da je učitelj Tomo dobio premještaj negdje blizu svog mjesta. Sve što sam znala o njemu je da je učitelj, da se preziva Radović i da je iz okoline Plužina. Od tog polugodišta počinje moj pakao. Nekako tih dana dok još nisam bila svjesna šta me snašlo oca je pritislo stablo, nesreća nikad ne dolazi sama, odvezli su ga za Sarajevo . Brat je došao poslije par dana i rekao da je otac umro. Svijet mi se srušio, otac je bio jedina osoba koja me voljela i od koje sam osjetila ljubav, bez njega sam bila sama na ovom svijetu, prepuštena bratu i snajki koji mi nisu bili baš naklonjeni. Snajka je bila iz susjednog sela od kad je otišla u grad nije više nikog vidjela. Ipak svoju sam bruku prvo njoj rekla, mislila sam žensko je, majka, shvatiće. Dočekala me na nož. Glupačo jedna, rekla je, šta si ti mislila da će jedan učitelj oženiti tebe seljančicu samo zbog ljepote. Pa zbog čega li je tebe braco oženio, nisi bila čak ni lijepa, zaustila sam da kažem, ali nisam smjela, moja budućnost je zavisila od njih. Nikad ih nisam osjećala kao moje. Naravno ona je odmah sve ispričala bratu. Kujo jedna, majku si mi ubila, a sad ovo. A šta sam drugo i mogao očekivati od priglupe seoske djevojčure. Ovako ćemo, kad obavimo sahranu, poći ćeš s nama u Skoplje, rodićes kopile i dati na usvajanje je li ti jasno!?Neću da mi se repovi povlače! Ja ću sve završiti sa doktorom Todevskim. Ćutala sam, a sve u meni je vrištalo.
Sutra sam čula snajku kako priča ženama da će me povesti sa sobom dok malo ne obiknem.

Samo mali i bijedni ljudi mogu u nečijem bolu i jadu naći način da sebe veličaju.

Otišli smo poslije trećeg jutra. Mjeseci u Skoplju bili su pakao, nisu mi dali da napuštam stan, stalno sam im bila na meti, ponižavali su me na sve moguće načine. Ćutala sam i trpila. Došao je i taj dan, dobila sam bolove, brat me odvezao u bolnicu, da ti nije kakva glupost slučajno pala na pamet, priprijetio je. Rodila sam ga u zoru zato sam mu i dala ime Zoran, rodila sam ga lako bez mnogo muke, bila je Velika Gospojina.

Donijeli su da ga podojim, gledala sam taj smotuljak, bezazleni, nevini, koji grešna moram ostaviti, radi sela, radi svijeta, radi brata oficira. Kome li je ono, makanja, krivo? Dojio je halapljivo, duša moja, kao da je znao da je to posljednji put. Upijala sam ga, mirisala, udisala, gledala nijemo. Zamolila sam sestru da mi osiječe pramen te crne kudrave kosice i to je sve što od njega imam, eno tamo u onoj drvenoj kutijici u
kredencu. Donijeli su mi hrpu papira i pokazali gdje da potpišem. Ne umijem rekla sam, misleći da će mi to pomoći. Uzeli su mi palac umočili u mastilo i pritiskali gdje treba. Brat je došao po mene, preklinjala sam da mi ga ne uzima, plakala, klečila, obećala da ću otići iz sela, da me niko nikad neće vidjeti, samo da mi ga ne uzima, jaukala . Ulazi u auto, to je sve što je rekao. Taj dan je jedna Desa umrla, a rodila se neka druga, rodila se iz bola, iz patnje. Izašla sam iz porodilišta praznih ruku, prazne utrobe, prazne duše boljelo me sve bila sam ogoljena čaura, ništa više nije ostalo u meni. Vratili su me u selo. Udaćeš se za prvog koji te zaprosi rekao mi je brat prijetećim glasom, da se nisi usudila da ga odbiješ. Ne može da se obikne u gradu čula sam snajku kako priča strini, tvojoj prambabi. Čim su otišli zatvorila sam se u kuću, nisam nikom dala da uđe, niti sam izlazila. Svakog dana do dana današnjeg ja nemajka molila sam Majku Božiju da mi ga čuva, mene grešnu da uzme, 55 godina ni jednu jedinu noć nisam cijelu prespavala, često sam sjedila u ćosku i gledala u jednu tačku, izgladnjivala se, mučila na sve načine, ali nema smrti bez sudnjega dana. Ubrzo se hvala milom Bogu pročula vijest o mome ludilu, tako da me više niko nije prosio. Tvoja baba bi dolazila svaki dan, ostavljala mi je hranu na pragu, nisam je puštala, ali ona nije odustajala. Jedina ona nikad nije odustala od mene. Nije me nikad ništa pitala, znala je da sam doživjela nešto strašno. Kad bi našla netaknutu hranu, prijetila je da će pisati bratu da dođe i tako me održavala u životu. Pustila sam je nakon mjesec da uđe, opet nije ništa pitala, očešljala me izračila kuću i rekla, ne znam šta ti se desilo, ali život ide dalje pridigni se, ohavizaj, inače će te oni tvoji u ludnicu smjestiti. Počela sam pomalo da vodim računa i o sebi i o kući, bol je bila ista, ali navikla sam na nju. I dalje sam izbjegavala ljude i skupove. I dalje nisam spavala, ali život pored mene je išao svojim tokom. Za tatinu godišnjicu brat mi je u prolazu reko usvojen je, onako usput, k’o da je prod’o tele. Usvojen? Hiljadu pitanja mi je prošlo kroz glavu, zamišljala sam ga, zamišljala sam ženu koju će zvati majko, kojoj će se radovati I kojoj će donositi radost. Zamišljala sam njegove prve korake, zubiće, riječi, hoće li prvo reći mama kao većina djece. I opet sam nemajka molila Majku Božiju da mu se nađe u nevolji da ga zaštiti, da mu čuva novu majku, da joj da snage da ga prihvati, zavoli, jer za drugu ne zna i neće znati, a mene grešnu da uzme. Godine su prolazile, a bol je od mene napravila čudovište. Ljudi su svašta pričali da sam pomanitala, da vještičarim plašili su me se što mi je odgovaralo i držalo ih daleko od mene. Brat i snajka su sve rjeđe dolazili.

Brat se razbolio u pedesetoj godini, stiglo mi je pismo iz Skoplja da su doktori odustali od njega i da me zove da dođem.

Nakon toliko godina idem u grad za koji me vežu samo ružna sjećanja. Bratić me sačekao na stanici. Utroba mi je igrala kad smo prilazili stanu . Zatekla sam brata u krevetu, bio je živi kostur, jedva je pričao, šta bi’ od ‘nak’e sile pomislih. Mnogo smo se ogriješili o tebe Deso, ja najviše, možeš li mi oprostiti? Mogu braco rekoh. Uvijek si bila dobra hvala ti. Odahnu. Mogu braco, ali neću, ako tebi oprostim izdaću svaku suzu koju sam iskapala, ako tebi oprostim, izdaću svu svoju patnju i bol, ako tebi oprostim, izdaću mlijeko što je curilo dok mi je dijete gladovalo, izdaću one duge neprospavane noći, ako tebi oprostim ne znam hoće li Bog meni . Mogu ti oprostiti, ali ne želim, želim da te gledam tako jadnog i da ti poželim da što duže poživiš u toj patnji. Zakašljao se jedva su ga povratili. Snajka me gledala blijedo i drhtala je . I tebe će stići moje suze rekoh joj kad sam izlazila iz stana, samo će tvoja patnja biti veća, bila si majka, a natjerala si me da ostavim dijete. Živi ćete se raspadati. Ni jednom nisam otišla na sahranu, oboje su dobro ispatili, neka su, Bože me oprosti nije mi žao. Znam da nije Hrišćanski, ali lagala bih kad bih rekla drugačije . Zagrlila sam tu divnu, veliku ženu, koja je većinu života provela u bolu.

Naći ću ti Zorana i dovesti, on mora čuti tvoju priču.

Zato ti je i pričam ludice, ali nećeš ga sada tražiti već kad umrem, a to će biti uskoro. (Stegnu mi ruku)

Ali tetka, moraš ga vidjeti, zaslužuješ to.

Ništa ja ne zaslužujem i ništa više ne moram, namorala sam se ja za devet života.

Šta ako je patio cijeli život? Šta ako me proklinj’o, šta ako neće da čuje za me’?

Šta ako me odbaci? Šta ako ne htjedne da me vidi, sasluša, ipak sam ga ostavila kakva majka ostavlja svoje dijete? Neka, bolje je ovako.

Tetka, nisi ga nikad ostavila, bila si s njim svaki dan na najteži mogući način, bila si najbolja majka kakvu je samo mogao poželjeti, molim te dopusti mi da ga nađem I dovedem. Ako te poslije ove priče odbaci onda te nije ni zaslužio.

Jok, kasno je. Rekla je tiho.

Zakuni mi se da ćeš sačekati da umrem.

Ne mogu tetka, nije pravedno.

Zakuni mi se, stegnu mi ruku do bola. Valjda imam pravo na posljednju želju. Zakuni se! Kunem se tetka uradiću kako želiš, smiri se.

Umirila se.

Tetka, a šta je bilo s Tomom jesi li ikad čula nešto?

Jok, ali nadam se da je pašče crklo.

Pušti Toma kukavicu.

Pokušaj malo zaspati iscrpila te ova priča, kažem joj dok je namještam u udobniji položaj.

Pomilova me po kosi, lijepa si na majku reče. A majka na tetku pokušah da je malo oraspoložim. Blago se osmjehnu, neka te tu. Tu sam tetka ne brini, uze me za ruku. Utonula je u san iz kog se nikad nije probudila, umrla je lako bez patnje, lijepom smrću, ako smrt uopšte može biti lijepa. Patila se za života, mučenica, nije spavala, a eto umrla je u snu.

Bila je to najmanja sahrana na kojoj sam bila, sveštenik, ja i još par ljudi iz sela.

Zorana sam našla nakon 8. mjeseci jedva. Vidjeli smo se u Skoplju, bio je već čovjek u godinama, staložen, lijepih crta lica, ostvaren u svakom pogledu, sa zanimanjem je slušao moju priču.

Znao je da je usvojen, ali ništa nije znao o svojoj biološkoj majci. Zamišljao sam je kaže, svaki put drugačiju i uvijek je bila lijepa.

Bila je ljepotica, izvadila sam sliku na kojoj se tetka vjerovatno posljednji put smijala iz duše.

Stvarno je bila ljepotica reče i sada znam na koga liči moja starija kćerka.
Nasmijasmo se.

Rođako vodim te da upoznaš moju porodicu.

Dočekali su me srdačno, starija kćerka je bila zaista vjerna kopija tetke Dese, bila je malo starija od mene i nekako na prvu smo se zbližile, mlađa je ličila na majku.

Neke priče koliko god patnje nosile završe lijepo kao ova. Povezali smo se zauvijek. Krv nije voda.

Zoran je insistirao da on podigne spomenik. Biće mi lakše, bar na neki način rekao je.

Stavili smo sliku na kojoj je blistala u svoj svojoj ljepoti.

Ovdje počiva Desanka Tošović
Rođena. 19. . g. umrla 20. . g.
Spomen podiže sin Zoran sa porodicom.

Čitala sam iznova i iznova i svaki put mi je zvučalo sve ljepše i ljepše, nestvarno, sin Zoran!

Divni Zoran, veliki Zoran dodala bih.

Skoro smo bili u tetkinoj kući.

Gledali smo slike, pričali, smijali se, sreća se vratila u nekadašnju kuću tuge i bola.

Zamišljam tetku kako nas gleda odozgo, pune duše, lijepa i prvi put istinski sretna.

Piše: Snežana A. Topalović

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.