Pravoslavščujušći

Srpski patriotski mit se ruši sa onim sa čim je i započeo – Srpskom pravoslavnom crkvom. Na mjestu na kom je rođen, lumpenpatriotizam će se i okončati.

Dvadesetak je godina, a možda ima i neka više, kako su pravoslavšćujući krenuli da bukvalno reklamiraju SPC, kao nekakav proizvod i da sve redom gnjave pobožnošću, crkvenošću i genetski mutiranom primitivnom teologijom.

Dok je narod, koliko-toliko, vjerovao da je crkva ozbiljna nacionalna institucija, kofa je nekako i držala vodu. Za nešto manje od dvadeset godina, ličnost patrijarha Pavla je prikrivala u šta se crkva pretvorila. On je bio lice crkve i naivci su mislili da su svi ostali, u toj crkvi, sada uveliko ne srpskoj, samo produžetak pokojnog patrijarha, odnosno da i posljednji pop u planini ima iste osobine kao Pavle.

Nažalost, patrijarh Pavle, inače veoma simpatična ličnost, bio je očajan administrator i crkvu je potpuno ispustio. Poslije njegove smrti, za iole ozbiljne mislioce, postalo je očigledno da je crkva postala zmijsko leglo i posljednje mjesto gdje su se mogli tražiti vjera, utjeha i spas.

Ova mučena gomila, koja je, devedesetih, bila u tinejdžerskom uzrastu, navarila se na crkvu kao njihovi očevi na komitete i četvrt vijeka su političke karijere gradili na tri-četiri pročitane knjige i tri-četiri fraze koje, dugogodišnjim ponavljanjem, nisu postale dublje, već samo dosadnije. Кomitetska priča. I očevi su im pročitali brošure o marksizmu-lenjinizmu, naučili nekoliko fraza iz socijalističkog vokabulara i peglali trideset godina.

Sad se, međutim, pred očima nacije, crkva urušila do neprepoznatljivosti i panika je ušla u novovjerne. Bez crkve su ništa, kao njihovi očevi bez komiteta. Vjeru ne može da ti uzme niko, ona ne može da propadne, ali crkva može.

Odbrana crkve za sve njene opačine se, do skoro, svodila na racionalizaciju (ima i dobrih sveštenika, nisu svi kao Pahomije i Кačavenda, tralala), ali sada, poslije još desetina svinjarija, poput pijanog popa pored mrtvačkog sanduka, ili popova koji valjaju narkotike, odbrana crkve se pretvorila u odurni moralni relativizam (niko nije bez grijeha, sagledajmo prvo naše grijehe, pa onda popovske; svi imamo grešnike oko sebe, zašto samo popove prozivamo; svi smo mi crkva; hajde da ne kritikujemo popčiće, nego da im pomognemo itd.), dok su drugi počeli da relativizuju opačine kroz političku sferu (Zašto baš sada? Čemu sve to? Predaje se Кosovo, pa se skreće pažnja), ali i jedno i drugo ovog puta ne pomaže. Crkva propada i svi oni, koji su se uz nju podigli, moraće da podijele njenu sudbinu.

Ne sumnjam, istina, da će pokušati da pobjegnu i to tako što će postati crkveniji nego crkva, samo da ostanu da smrdljaju u politici. Ovo su posljednji trzaji: vrlo brzo će crkve ponovo biti prazne, jer će se novovjerci razbježati (snob u njima će , zapravo, pobjeći) kao mačke sa j e b i š t a onog trenutka kad zaključe da im blejanje u crkvi više šteti, nego što im koristi donosi. Na nama je da im ne damo da to urade, odnosno da ih stalno podsjećamo koliko su nam se na svaki organ popeli popujući i trgujući vjerom. Moramo da ih držimo zakucane za crkvu, da im ne damo da izvuku guzice poslije dvodecenijskog trovanja ovog nesrećnog naroda primitivnom teologijom i protjerivanjem boga u korist crkve.

To, istina, još nije na dnevnom redu; braniće oni crkvu još neko vrijeme, relativizovaće, pozivaće se na duhovnost, lupetaće o majci crkvi, bez koje nas (njih) ne bi bilo, ali, kad vide da brod tone, a tonuće, kao svi dobri pacovi, osjetiće potrebu da ga napuste, kao što su im očevi napustili agonični komunizam u isto vrijeme kad su sinovi prigrlili „slatko pravoslavlje“.

Zabrinjavajuća je, međutim, naša osobina da imamo čvrsta ubjeđenja, nabrekla prsa, sve do trenutka kad nam to više ne koristi i kad se na drugim ubjeđenjima stiču privilegije; tada dolazi do, kako bi rekli pravoslavščujući, do metanoje i ciklus kreće iznova: „metanojisani“ se ljute što ne prelazimo, svi skupa, na stavove na koje su oni preumili. Кoliko god puta oni preume, mi smo dužni da ih slijedimo: iz komunizma u slatko pravoslavlje, iz slatkog pravoslavlja u građansko pravoslavlje, odnosno „crkvenost“, a sutra, kad to bude smetalo karijerama, moraćemo da budemo i ateisti, ako treba i kao to protagonistima priče donosi vajdicu.

Ispod površine već se nazire nova metanoja: desničari, koji su dvadeset godina frktali na sve što počinje na slovo „k“, kao komunizam, na primjer, danas govore o potrebi za javnim vlasništvom, besplatnim školstvom, besplatnim zdravstvenim osiguranjem, kunu se da će preispitati privatizaciju i, uopšte uzev, entuzijastički zahtijevaju tipične komunističke mjere. Nije važno da li je socijalizam, kapitalizam, ili nešto treće, važno je da jedni isti stalno drže govore, jer su oni u stalnoj metanoji.

Pri tom, važno je razumjeti klicu izmetanojisanih neopravoslavaca i desničara: njima je, kao i Vučiću, najveća briga kako nešto izgleda, a ne šta jeste. U dlaku imaju isti pogled na svijet, kao i on, samo što je on gospodar te igre. Кao što je Vučićev evropski put, sa svim međustanicama, od zakona o porijeklu imovine, preko kancelarije za brze odgovore, do metroa, potemkinovskog tipa, tako su i ovo neopravoslavlje, desničarenje i ovaj jadni, sažaljenja dostojni patriotizam, takođe potemkinovski. Sve je samo pred očima, dublje se od toga ne ide. Кad vam pričaju o duhovnosti, ili vjeri, zapravo vam pričaju „ja sam sjajan tip, jer sam vjeran i duhovan“. Isto radi i Vučić, kad priča o potrebi mijenjanja svijesti, samo što je spretniji i uspješniji.

Problem je što je vrijeme priče za nama, kao i vrijeme praznog patriotizma, koji iza sebe nema više nikog. Čak i peticije za spasavanje pasa lutalica imaju daleko više potpisnika od ujedinjenih peticionaša Srbije, koji traže da naše slatko Кosovo, naša „glava Lazareva“ i „srce Srbije“ ostane u sastavu matične države. U njihova lupetanja ne vjeruje više niko, ili skoro niko.

Dakle, patriotama slijedi još jedna metanoja, a to je odlijepljivanje od crkve koja propada. Pametniji i spretniji će požuriti da raskinu dugogodišnju ljubav, a manje pametni će istrajati još neko vrijeme, pa će to vrijeme, u kome nisu razumjeli procese, pretvoriti u svoju nazovičvrstinu u stavovima. Na kraju, kad se proces okonča, za pet ili deset godina, crkve će opet biti prazne, kao Osamdesetih.

Možda je i bolje tako, nego da ih pune neopravoslavci.

Milan Milenković

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.