Djetetu u nama

Pisati o djetinjstvu znači ponovo se vratiti tom djetetu u sebi i njegovoj radoznaloj začuđenosti pred svijetom, ako smo uopšte ikad i dopustili da to dijete ode iz nas.

Biti dijete znači biti lepršavo lak pred neizvjesnošću, oslobođen straha od neuspjeha, ne znati za ono čega se odrasli stide, samo za blam kad se oklizneš pred simpatijom ili ne znaš glavnu igru u društvu. Djetinjstvo. To je sloboda, to je mogućnost da stvorimo vlastitu bajku. Vjerovanje da je svijet poput lopte kojom se igramo u dvorištu i koju možemo šutnuti kako želimo.

U djetinjstvu osjećaji su mnogo intenzivniji nego kasnije, jače osjećamo mirise i prepoznajemo boje. Sve je u nama i oko nas šaroliko poput naših crteža. I sanjamo. Sanjamo mnogo… snovi i stvarnost u nama grade veličanstvene dvorce u kojima žive princeze i prinčevi. Samo tad stvarnosti ne dopuštamo da nam rastjera snove.

Ludo smo hrabri jer nas ne koleba mišljenje drugih. Lako možemo zamisliti zmijskog cara koji je progutao slona i ovcu koja se nalazi u fioci, jer znamo da zamislimo stvari naizgled nevidljive. Znamo da je ono nevidljivo često važnije od vidljivog. I da odrasli nikad ništa ne razumiju na pravi način, kao što reče autor „Malog princa“.

Kad razmišljam o svom djetinjstvu prvo u meni ožive mirisi jer, valjda, mirisa se ne možemo sjećati. Moramo ih oživjeti u sebi, ponovo. Proljećni mirisi ljubičica i božura u šumi, miris borovine, vrijeska, sasušenog sijena, svježe pomuzenog mlijeka i tek ispečenog hljeba. Moje selo… priroda…širina… mjesto na kome ću se do kraja života najbolje osjećati. Moja oaza spokoja. Onaj ko nije odrasto na selu ne razumije šta to znači potpuno osjećati prirodu, njene zakone i njenu ćud. U prirodi je sve tako jednostavno i usaglašeno, postoji jedan opšti poredak stvari. Samo mi ljudi znamo sve da zakomplikujemo.

Ponekad zaželim da opet imam pet ili deset godina, bezbrižno ležim na travi, osluškujem muziku zrikavaca, mirišem ljubičice i kidam latice bijele rade. Kad odrastaš na selu naučiš da istražuješ, da razlikuješ biljke i trave, da se ne plašiš životinja, da razumiješ njihove potrebe i osjećanja. Ponekad razumiješ njihove glasove iako ne znaš nemušti jezik. Trčiš beskrajnim rosnim livadama i udišeš čist vazduh koji silazi sa planina. Sa drugarima igraš one već prilično zaboravljene igre „puše“, „šmurke“, „između dvije vatre“ i brineš kad lopta slučajno upadne u nečiju baštu.

No, djetinjstvo nije samo igra. Djeca se na selu od malena uče da imaju obaveze i da ih izvršavaju. Nauče da rade, a ponekad i da razmišljaju kao pravi mali ljudi. Tako sam i sama odrastala, uz mnogo obaveza i slobode istovremeno. Sloboda poslije izvršene obaveze ima neku posebnu draž i vrijednost. Najveća opasnost za čovjeka je apsolutna sloboda, pa makar to bilo i u djetinjstvu.

Ponekad sam se u djetinjstvu osjećala usamljeno jer u komšiluku nije bilo mnogo djece, a možda je moja usamljenost i tada poticala od „specifične osjetljivosti“ i različitosti. Zato sam u svojoj glavi oduvijek stvarala ljepše svjetove, dok nisam otkrila knjigu. Otkad sam otkrila knjigu, nikada više nisam bila usamljena jer sve što mi je nedostajalo upravo sam tamo našla. U mašti su „obične stvari“ dobijale sasvim neobične oblike i sve je izgledalo nekako grandiozno. U vrijeme mog odrastanja djeca su mogla da sve vrijeme ovog svijeta posvete mašti i igri.

Danas, u doba pametnih telefona i interneta, sve je drugačije. Sve je dostupno i poznato, pa i nema mnogo prostora za maštu. Skoro da su izumrle one prave dječje igre: lastiš, klikeri, „između dvije vatre“. Internet je kriv što nam djeca danas prerano odrastaju, što ne znaju da se igraju i nemaju i z u b i j a n a koljena. Ta i z u b i j a n a koljena, pokoja ogrebotina i b a t i n e zbog krađe komšijskih trešanja, svjedočanstvo su da si zaista bio dijete. Nikakve video-igre to ne mogu da zamijene.

Na sreću i danas postoje djeca koja se igraju, misle, maštaju i u svojoj glavi grade bolje svijetove. Neki među njima su mali pjesnici, neki mali matematičari, neki budući programeri. Svakog dana kod svojih učenika otkrijem poneki nesvakidašnji talenat. Vjerujem u njih i znam da, sve dok takvi postoje, moj posao nije uzaludan, a za ovaj svijet ima nade. Jednako učim od njih koliko i oni od mene. Zajedno napredujemo i uzrastamo kao ljudi. To je ono što obećava, što daje smisao. Vrijeme tehnike nije nas sve pregazilo. Još ima onih koji drhtaje svoje duše pretaču u slike, riječi, zanimljive predmete, pa čak i matematičke formule. Vjerujem da svijet ostavljamo boljima od nas.

Piše: Darka Deretić / Slobodna Hercegovina

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.